U prošlom broju Makarskog primorja (br. 291 od 11. studenog 2008.) mogli smo pročitati o problemima mentalnog zdravlja u Makarskoj. Naslovi su govorili sami za sebe "Rapidan porast psihičkih teškoća", "Makarskoj treba Centar za mentalno zdravlje", "Makarskoj bi bio malo jedan psihijatar". Svakako, lijepo je da se u tjedniku od 24 stranice, psihoterapiji posvećuju dvije u sredini (tzv. "duplerica") uz veliku najavu na naslovnici. Izuzetno je važno govoriti o duševnim problemima koje nam donosi ovo "novo doba" i o načinima kako i mi u svemu tome svjesno ili nesvjesno sudjelujemo.
Veliki dio razgovora posvećen je depresivnim teškoćama. Moj je dojam kako inače u javnosti prevladava slika depresije kao glavnog duševnog problema. Slično je i sa brojnim statistikama. Ovdje mi se čini važnim istaknuti stav jednog od vodećih svjetskih psihoanalitičara, O. Kernberga kako u proradi sadržaja koji dolazi na terapijskom satu, prvenstvo ima neiskrenost (psihopatski sadržaji) a tek kad se oni prorade, moguće je prijeći na ostale među kojima oni depresivni za proradu na red dolaze zadnji.
U članku se spominje i potreba za Centrom za mentalno zdravlje. Više sam godina radio na Klinici za psihološku Medicinu na zagrebačkom "Rebru" (ranije Centar za mentalno zdravlje). Što se tiče rada s pacijentima, problem takvog Centra je skupoća njegovih usluga zbog čega se naplata usluga pretvara u "nemilosrdni rat" sa HZZO-om. Radi se o tome da zaposlenik (psihoterapeut) mora dugo i učestalo raditi sa pacijentom a da bi se postigla trajnija promjena a to je, čini se, za sustav javnog zdravstva jednostavno preskupo.
Nekoliko dana prije izlaska ovog članka u Makarskom primorju, nazvala me je novinarka Kronike da komentiram psihologijska zbivanja zadnje vrijeme. Nisam mogao dati izjavu za objavljivanje prije njihove javne isprike a zbog neistine koju su svojevremeno napisali o meni. Zanimljivo je što bi, da sam prihvatio objavljivanje ponuđenog mi razgovora, u isti dan u dvije novine, različiti sugovornici govorili o istim temama a o kojima se inače i ne piše baš često.
O nekim stvarima nije lako razgovarati
Inače, puno je sredinâ, radnih i životnih, u kojima su ljudi prenapeti, pod stalnim stresom, jako trpe, "pucaju po šavovima" ali pomoć uporno odbijaju potražiti. 200 kn po terapijskom satu za pojedinačnu psihoanalitički usmjerenu psihoterapiju za mnoge je visok izdatak jer to znači mjesečno 800 kn samo za tu stavku. Pa ipak postoji i mogućnost skupinske psihoterapije koja je znatno jeftinija. To je trošak koji bi si puno Makarana moglo priuštiti, ali... Nikome nije lako otvoriti se i razgovarati o stvarima koje za čovjeka mogu biti teške pa i bolne. Ali toliko izražen otpor psihoterapiji uz istovremeno toliko jaku potrebu za njom, tjera na razmišljanje. Pitanje je koliko je otpor u vezi pritiska iz našeg okruženja a koliko bi to mogao biti odraz nekih loših ranih iskustava. Dakle, iskustava iz razdoblja kad se usvajao osjećaj zaštićenosti, mogućnosti dobivanja pomoći i utjehe, kad se stjecalo tzv. "temeljno povjerenje". To pak za posljedicu može imati našu sve veću sklonost glumi i pretvaranju tako da naš život sve više i više sliči onom iz filma "Trumanova priredba" sa J. Carreyem u glavnoj ulozi.
U knjizi D. Meltzera "Psihonalitički postupak" koju u Splitu upravo prevodimo i prorađujemo u sklopu stručnih sastanaka iz dječje psihoanalize, istaknuto je, kao uostalom u psihoanalitičkom štivu uopće, upravo kako je temelj analitičke djelatnosti upravo potraga za istinom. Zato je za sve nas važno razumjeti kako istina nije samo etičko ili vjersko pitanje nego je nezaobilazni dio našeg duševnog zdravlja. A djeca vide naše neprilike sa istinom i izvlače iz toga vlastite zaključke. Zbog toga nama odraslima, već dobro "prilagođenima", dječje reakcije, pobuna, pa i agresija često ostaju potpuno nerazumljivi.
Uvijek iznova nasilje
Poznato je kako su djeca jako izložena sveprisutnima TV-i i videoigrama. Uz pornografiju naći će se tu i obilje nasilja. Na taj način, ti "zaslonski roditelji" sve više istiskuju one prave i djecu "odgajaju" da svoje, bilo nutarnje bilo izvanjske sukobe pokušavaju riješiti ovako „naučenim“ načinom, tj. nasiljem.
U psihoterapiji, ljudi koji su imali loša rana iskustva često imaju potrebu prvo "uništiti" terapeuta (osjećajno i maštajno) a koje "uništenje" terapeut mora moći "preživjeti" da bi pacijent, poistovjećujući se potom sa terapeutom i sam mogao osjećajno preživjeti (prema poznatom dječjem analitičaru D. W. Winnicottu). U sličnim su prilikama danas i naši učitelji ali i svi oni koji se bave djecom a često i odraslima. Ove su prilike lijepo prikazane u filmu "Opasni umovi" sa M. Pfeiffer u glavnoj ulozi učiteljice. Uistinu djeca kao i odrasli postaju sve nasilnija a kako vrijeme prolazi stanje je sve gore. Uvjeren sam kako su stvari došle dotle da je, kako učiteljima tako i roditeljima, potrebna pomoć, za dobrobit njihovu, a samim time i djece.
Zbog svega toga, morali bi se moći malo zaustaviti u našoj sveopćoj trci, zamisliti se nad djetetom ali i nad sobom. Za to je potrebno osigurati vrijeme i miran prostor a po mogućnosti i nekog tko može, hoće i zna pomoći. A sve to nalazimo u psihoterapiji, pojedinačnoj ili skupinskoj.
Obzirom da radim u vlastitoj privatnoj ordinaciji, psihijatrija i psihoterapija su meni jedini posao. A biti "izvan sustava" ima svoje dobre, ali naravno i loše strane, pogotovo obzirom na okruženje u kojem živimo.