Prijedlog za utemeljenje iskustvene skupine
Svjedoci smo burnih društvenih promjena koje zahvaćaju sve vidove života. Tradicionalni odnosi se rastaču pred našim očima a mi, kao da smo zatečeni. Bez dovoljno razumijevanja onoga što nam se događa, ne uspijevamo naći prave odgovore. Obzirom na potpuno nove okolnosti, raniji načini postupanja, raniji obrasci ponašanja i rješavanja problema više ne pomažu. Potrebno je naći nove ili podnositi postojeće prilike u nadi kako će sve skupa samo po sebi proći. Na žalost, čini se da neće. Po svemu što se događa, možemo jedino zaključiti kako će biti gore. Odatle onda i pitanje, možemo li se s tim gorim suočiti ili se nadamo kako se to gore, eto, neće dogoditi baš nama.
Jedno od područja društvenog života koje su promjene izrazito zahvatile jesu međunaraštajni odnosi. Odnos odraslog, bio on roditelj ili učitelj, trener ili susjed s jedne strane i djeteta s druge, se iz temelja promijenio. Pogoršao se do te mjere da je sve više osjećaja nezadovoljstva, nesnalaženja, bespomoćnosti ali i odbojnosti do, više ili manje očitovane, netrpeljivosti. Neuspjeh u učenju, neprilagođenost, slabija odgojenost i odgojivost djece, opijanja, droge, agresivnost učenika samo su neke od pojavnosti ovih promjena. Uzroci tih promjena, čini se, zahvaćaju puno šire i dublje. Iz svijeta nam povremeno dolaze vijesti o mnoštvenim ubojstvima u školama, nešto što je, možda pred desetak godina, bilo nezamislivo. Neposredni svjedoci ne mogu vjerovati da se to dogodilo baš njima. Pa ipak, dogodilo se i događa se. Na žalost, tijek pogoršanja se nastavlja.
Zbog svega spomenutog, uvjeren sam kako bi bilo važno pokušati bolje razumjeti što se to događa u učionici ali i izvan nje. Kakve su se to promjene dogodile u učenicima ali i nama odraslima da često ostajemo bez pravih rješenja?
Stručnjaci u (najčešće svjetskim) „središtima izvrsnosti“ razmatraju sve te pojavnosti, traže njihove uzroke, rašlanjuju mehanizme i potom stvaraju programe sa preporukama koje ciljne skupine (učitelji, npr.) trebaju primijenjivati (na djecu i roditelje, npr.). Takvi programi imaju svojih prednosti te se primjenjuju vrlo široko u različitim društvima i državama. Ono što bi pak moglo ograničiti doseg takvog pristupa jest, da oni koji ga primjenjuju nisu sudjelovali u njegovoj izradi. Takav program nije proizašao iz njihovog neposrednog iskustva iz čega može proizaći i slabije razumijevanje i manja motiviranost za njegovo provođenje.
„Daj dite materi“ kaže uzrečica. Sa djecom se, to se svi slažu, najbolje bave majke. Ali s pojedinim djetetom se najbolje bavi, u pravilu, upravo njegova majka, bez obzira kako nesavršena bila. Osobno iskustvo druge osobe, osjećajna izmjena je nešto što je vrlo teško zamijeniti zbirkom uputa. Na primjer, nekad se preporučavalo dojenče hraniti u redovitim razmacima od 4 sata. Sa boljim razumijevanjem odnosa majke i djeteta shvatilo se da je puno bolji način “na zahtijev“ jer je dojenje puno više od pukog hranjenje.
Slično je i u kasnijoj dobi. Važnost osobnog odnosa, provjere vlastitih procjena, stavova, razmišljanja i osjećaja unutar tih odnosa, te mogućnost bolje prilagodbe ili promjene istih, jest ono što ja nudim ovim prijedlogom.
Unutar, na psihoterapijskim načelima utemeljene skupine, stvara se prostor za bolje razumijevanje i proradu pojedinih prilika (u učionici, npr.: načina reagiranja, misli i osjećaja) u svjetlu društvenog okoliša ali i vlastitiog životnog iskustva. Odatle i naziv metode „iskustvena“. Sa istim razredom npr. pojedini učitelj može imati bolje a drugi lošije iskustvo. Ili, iskustvo može biti, ni bolje ni lošije nego, jednostavno drugačije. Razumijevanje tih razlika može biti od velike pomoći pojedinom učitelju ali i drugima s kojima to svoje iskustvo podijeli. Zašto to ne bi mogli i sami i zašto je potrebna iskustvena skupina i što će tu voditelj?
U takvoj skupini voditelj svojim sudjelovanjem pomaže u razumijevanju onog što se u datom trenutku prorađuje. Ali ne manje važna je njegova zadaća izgradnje osjećaja zajedništva, uzajamne snošljivosti, povjerenja i sigurnosti u skupini. Unutar takvog ozračja, svaki se član skupine može osjetiti bolje shvaćenim, prihvaćenim, sigurnijim. To pak omogućuje bolje razumijevanje ali i otvara prostor za onaj kreativniji dio koji je inače najčešće sputan svakodnevnim opterećenjima, prisilnim funkcioniranjem, stresom. Zato se sudjelovanje u ovakvoj skupini ne može niti treba nikome nametati. Stvar je to slobodnog odabira za one koji takvu iskustvenu izmjenu prepoznaju kao priliku za osobni stručni i osjećani rast.
Nema komentara:
Objavi komentar