Iskustvena skupina u školi

Prijedlog za utemeljenje iskustvene skupine

Svjedoci smo burnih društvenih promjena koje zahvaćaju sve vidove života. Tradicionalni odnosi se rastaču pred našim očima a mi, kao da smo zatečeni. Bez dovoljno razumijevanja onoga što nam se događa, ne uspijevamo naći prave odgovore. Obzirom na potpuno nove okolnosti, raniji načini postupanja, raniji obrasci ponašanja i rješavanja problema više ne pomažu. Potrebno je naći nove ili podnositi postojeće prilike u nadi kako će sve skupa samo po sebi proći. Na žalost, čini se da neće. Po svemu što se događa, možemo jedino zaključiti kako će biti gore. Odatle onda i pitanje, možemo li se s tim gorim suočiti ili se nadamo kako se to gore, eto, neće dogoditi baš nama.

Jedno od područja društvenog života koje su promjene izrazito zahvatile jesu međunaraštajni odnosi. Odnos odraslog, bio on roditelj ili učitelj, trener ili susjed s jedne strane i djeteta s druge, se iz temelja promijenio. Pogoršao se do te mjere da je sve više osjećaja nezadovoljstva, nesnalaženja, bespomoćnosti ali i odbojnosti do, više ili manje očitovane, netrpeljivosti. Neuspjeh u učenju, neprilagođenost, slabija odgojenost i odgojivost djece, opijanja, droge, agresivnost učenika samo su neke od pojavnosti ovih promjena. Uzroci tih promjena, čini se, zahvaćaju puno šire i dublje. Iz svijeta nam povremeno dolaze vijesti o mnoštvenim ubojstvima u školama, nešto što je, možda pred desetak godina, bilo nezamislivo. Neposredni svjedoci ne mogu vjerovati da se to dogodilo baš njima. Pa ipak, dogodilo se i događa se. Na žalost, tijek pogoršanja se nastavlja.

Zbog svega spomenutog, uvjeren sam kako bi bilo važno pokušati bolje razumjeti što se to događa u učionici ali i izvan nje. Kakve su se to promjene dogodile u učenicima ali i nama odraslima da često ostajemo bez pravih rješenja?

Stručnjaci u (najčešće svjetskim) „središtima izvrsnosti“ razmatraju sve te pojavnosti, traže njihove uzroke, rašlanjuju mehanizme i potom stvaraju programe sa preporukama koje ciljne skupine (učitelji, npr.) trebaju primijenjivati (na djecu i roditelje, npr.). Takvi programi imaju svojih prednosti te se primjenjuju vrlo široko u različitim društvima i državama. Ono što bi pak moglo ograničiti doseg takvog pristupa jest, da oni koji ga primjenjuju nisu sudjelovali u njegovoj izradi. Takav program nije proizašao iz njihovog neposrednog iskustva iz čega može proizaći i slabije razumijevanje i manja motiviranost za njegovo provođenje.

„Daj dite materi“ kaže uzrečica. Sa djecom se, to se svi slažu, najbolje bave majke. Ali s pojedinim djetetom se najbolje bavi, u pravilu, upravo njegova majka, bez obzira kako nesavršena bila. Osobno iskustvo druge osobe, osjećajna izmjena je nešto što je vrlo teško zamijeniti zbirkom uputa. Na primjer, nekad se preporučavalo dojenče hraniti u redovitim razmacima od 4 sata. Sa boljim razumijevanjem odnosa majke i djeteta shvatilo se da je puno bolji način “na zahtijev“ jer je dojenje puno više od pukog hranjenje.

Slično je i u kasnijoj dobi. Važnost osobnog odnosa, provjere vlastitih procjena, stavova, razmišljanja i osjećaja unutar tih odnosa, te mogućnost bolje prilagodbe ili promjene istih, jest ono što ja nudim ovim prijedlogom.

Unutar, na psihoterapijskim načelima utemeljene skupine, stvara se prostor za bolje razumijevanje i proradu pojedinih prilika (u učionici, npr.: načina reagiranja, misli i osjećaja) u svjetlu društvenog okoliša ali i vlastitiog životnog iskustva. Odatle i naziv metode „iskustvena“. Sa istim razredom npr. pojedini učitelj može imati bolje a drugi lošije iskustvo. Ili, iskustvo može biti, ni bolje ni lošije nego, jednostavno drugačije. Razumijevanje tih razlika može biti od velike pomoći pojedinom učitelju ali i drugima s kojima to svoje iskustvo podijeli. Zašto to ne bi mogli i sami i zašto je potrebna iskustvena skupina i što će tu voditelj?

U takvoj skupini voditelj svojim sudjelovanjem pomaže u razumijevanju onog što se u datom trenutku prorađuje. Ali ne manje važna je njegova zadaća izgradnje osjećaja zajedništva, uzajamne snošljivosti, povjerenja i sigurnosti u skupini. Unutar takvog ozračja, svaki se član skupine može osjetiti bolje shvaćenim, prihvaćenim, sigurnijim. To pak omogućuje bolje razumijevanje ali i otvara prostor za onaj kreativniji dio koji je inače najčešće sputan svakodnevnim opterećenjima, prisilnim funkcioniranjem, stresom. Zato se sudjelovanje u ovakvoj skupini ne može niti treba nikome nametati. Stvar je to slobodnog odabira za one koji takvu iskustvenu izmjenu prepoznaju kao priliku za osobni stručni i osjećani rast.

Svjedočimo li ili se prodajemo?

Dijelovi pisani iskošeno (kurzivom) objavljeni su u Kronici br. 241. od 24. srpnja 2007. a oni masno otisnuti u broju 242 od 31. srpnja 2007.

Članak je prvotno napisan za uskršnji broj župnog lista „Sv Klement“, koji iz tehničkih razloga nije izišao.

Svjedočimo li ili se prodajemo?
o Uskrsu 2007.

Drago mi je što ponovo izlazi župni list. Kao što je na nedavnom skupu katoličkih novinara istaknuto, obzirom na većinsku medijsku silu koja djeluje protiv Crkve, protiv vjere i protiv istine, važno je naći mogućnost odgovoriti na brojne napade. Puno tih napada odmah i ne prepoznajemo pogotovo one istančanije. Trenutačno i izdvojeno gledajući, možda i nemaju izrazit učinak ali dugotrajno i mnoštvono ipak oblikuju našu svijest, razaraju naše vrijednosti i uporno nas odvraćaju od Onoga koji je Put, Istina i Život.

Na našoj govornici za veljaču, tema je bila «Antikrist – umišljaj ili stvarnost». O životu i knjizi Vladimira Solovjeva, govorio je urednik u nakladničkoj kući «Detecta» prof. Antun Abramović. Poslije smo u raspravi spomenuli niz primjera djelovanja Sotone među nama. Kako je istaknuo uvodničar, Sotona na zemlju dolazi putem ljudi, njegovih sljedbenika. O masoneriji se npr. jedva i zna da postoji a kamo li da okuplja ljude iz vrha političke, gospodarske, društvene i svekolike «elite». O postojanju triju loža u Hrvatskoj smo nedavno u Večernjaku mogli saznati iz članka vlč. Antona Šuljića1. Masonski ciljevi nam se, kroz djelatnosti udrugâ Lions i Rotary, prikazuju kao dobrotvorstvo. A da je riječ o uroti protiv istine i demokracije, vidimo, ne samo po privatizacijskoj pljački, raspačavanju zemlje i obale, svekolikoj izdaji hrvatskih nacionalnih interesa nego i po sasvim očitim primjerima nepostojanja pravne države kad se radi o zaštiti malih ljudi i općeg zajedničkog dobra. „Ovo što nam se danas događa, pa toga nije bilo ni u kraljevini Jugoslaviji ni u NDH“, kaže Berto Lonin (Talaić), časnik Domovinske vojske. „A živio sam u obje države“. Zločin prema okolišu kao što su sveopća „betonizacija“ Makarske kao i nedavni pokušaj izgradnje gata (mula) na žalu kod tobogana, ukazuju da u svemu glavnu riječ ima mafija. A mafija, po odrednici, kao hobotnica pruža svoje krakove tamo gdje običan i dobronamjeran čovjek ni ne sanja. U pravilu obuhvaća državne ustanove i političare od vrha do dna piramide. Drugim riječima, dobar dio nas, jer, gle čuda, pa upravo dobar dio nas radi u državnim ustanovama a ima nas dosta i u političkim strankama. Ali svi mi radije sebe vidimo kao žrtvu, dok je puno teže sagledati iste nas kao dio mafijaške, masonske, obavještajne i ko zna kakve sve mreže. „Pa ljudi se snalaze, takav je „sistem“, što se tu može, ako neću ja, drugi će pa smo na istom. A onda, bolje ja“. Masonski znamen je piramida u čijem je vrhu tzv. Svevideće oko. Tu su još i izvrnuti križ, sotonski broj „666“, obrnuta petokraka (u emisiji Nove TV „Red carpet“ npr.), javno pokazivanje rogâ. To se znamenje sve češće, pod raznim izlikama ili bez njih, pojavljuje u našem okruženju. Njegovo pravo značenje neki ne znaju ali se čini kako se puno njih pravi da ne zna. Takvim znamenjem, sotonisti pokazuju svoju moć, brojnost i utjecaj.


O sotonskom znamenju sam već ranije pisao u župnom listu. Svevideće oko u Dubcima je prebojano a potom je preko njega naslikan križ. Kršćanski je znamen, kako se činilo, pobijedio je onaj masonski. Vjerovao sam da će tako i ostati, da uvijek ima više ljudi sljedbenika Krista nego Sotone. Nedavno je uslijedilo novo razočaranje. Križ je prekriven grbom Hajduka. Kako to razumjeti? Ako su već htjeli istaknuti hajdukov grb zar ga nisu mogli naslikati pored križa? Zar su baš morali prekriti križ? Znači li to da je hajdukovcima, ili onima koji se tako predstavljaju, smetao križ, znamen Krista koji pobjeđuje Sotonu? Ili je na djelu stara masonska taktika. Prebojati križ ponovo svevidećim okom, značilo bi pokazati se. Bio bi to otvoreni rat, a takav je način u potpunoj opreci sa njihovim prijetvornim, zakulisnim i podmuklim načinom. Vjernici su najčešće i domoljubi, svjesni Hrvati kojima će biti drago vidjeti hrvatski grb pa se možda i neće toliko protiviti što je jedan križ prekriven hajdukovim grbom. Vrijeme će učiniti svoje i u neka, za Sotonu bolja vremena, njegovi sljedbenici će ponovo istaknuti svoj znamen.

Ne sustaju ni pritisci za postavljanje piramidnog Marmontovog (Napoleonovog) spomenika u središte grada. Udruga za zaštitu kulturne i prirodne baštine, tako, pokazuje veliku brigu za očuvanje spomenika naših neprijatelja. Evo nam u središte grada donose i mletačkog lava, u postolju zastavnog stupa (tzv. „štandarac“). Nekome je jako stalo uporno isticati hrvatsko ropstvo, kao ono na mletačkim galijama. Kamene gromade na makarskom žalu ili pak uništene kamenice za ulje, ne remete njihov mir zaštitara tuđinske baštine i ne mute njihovu ljubav za naše zatiratelje. Služba hrvatskim ugnjetavačima, pa kako to nazvati nego sotonstvom? A što mi ostali radimo? Ni glasa prosvjeda? Čovjek se upita, pa ima li nas uopće? Ljudi uglavnom šute a Sotona likuje.

Živim li ja od svog rada?

Ovo bi si pitanje morao postaviti svatko od nas. Teško bilo koje društvo može opstati bez slobode ljudi da se opredjeljuju i na izborima glasuju za različite političke stranke. Na žalost te iste političke stranke, ovakve kakve su, i jesu izvor zla. Zar može biti istinske demokracije u političkom sustavu u kojem su članovi stranke potpuno ovisni o volji njihovog vođe? A taj «veliki», ili malo manje „veliki“ vođa, je u stvari, ništa drugo doli marioneta čije konce povlači, kako bi to rekao R. Epperson, „nevidljiva ruka“2. Može li biti demokracije u zemlji u kojoj je na stranačkim izborima jedna frakcija otjerala drugu, i to pučem, a nakon toga «demokratski» osvojila vlast? Glasački listići «gubitničke» strane završili su u spremniku za smeće. Nitko nije trepnuo. Nitko nije pisnuo. Nitko se nije oglasio. Nitko se nije pobunio. Pa gdje je svijest i savjest? Tržena je za Judine škude, kupljena i prodana kao i svaka druga roba, i to mnoštveno. U toj sveopćoj bestidnoj trgovini i nije najvažnije je li cijena nekog vijećnika uistinu 170.000 €. Važno je da postojimo mi koju takvu trgovinu dopuštamo, mi koji se ne bunimo, mi koji kupovinu i prodaju ljudi veličamo kao vrhunsku mudrost, mi koji ćemo opet glasovati za besramne trgovce. Čovjek se može upitati i jesu li kupljeni čitavi Poglavarstvo i Gradsko vijeće zajedno, obzirom da nitko od njih „nije znao“ da su mjesec dana, kamioni i kamioni kamenih gromada iskrcavani na žalo, jednako kao što ne znaju da uništavanje obale traje godinama. Gradski vijećnici o ekocidu su saznali iz novina i putom HTV-a. Dobro, malo je dugo trajalo ali su konačno ipak eto, saznali. I kad su saznali, što se dogodilo? Opet muk, opet tišina, opet ništa. I što čovjek drugo može zaključiti nego da su za zločin protiv prirode i baštine znali i prije te da su u svemu možda i sudjelovali. Inače, u Gradskom vijeću sjede i osobe zadužene, i iz državnog proračuna plaćene, da brinu o Parku prirode i zaštiti okoliša. Ali i takvi su „politički korektni“ pa šute. Možda je zato Kronika u dva navrata odbila objaviti dopis prof. Sumića kako bi sve prošlo bez „suvišnog uznemiravanja Makarana“ u tišini u kojoj bi počinitelji ostvarili svoj naum.

Vijećnici se dakle kupuju, ali odakle novac? Taj novac nije nigdje proknjižen nego je iz, kako se to lijepo kaže, «crnih fondova». A ti «crni fondovi» se pune iz kriminalnih izvora, najčešće trgovine drogom. Zato su, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje ništa drugo doli kriminalci. Ali to mi ne smijemo ni pomisliti. Ipak su sve to «važni, ugledni i časni ljudi». I onda postaje jasnije zašto se kriminal i droga ne daju iskorijeniti. Puno je nas kupljeno.

Ako netko preko stranke dobije službu, takvu da se baš i ne mora pretrgnuti, možda čak niti dolaziti na posao, onda je on plaćen za nešto drugo, ako za ništa drugo a ono za šutnju. Pa ipak, najčešće on time postaje «nečiji čovjek» i svoj „posao odrađuje“ podvalama, ucjenama, zlostavljanjem i zastrašivanjem nepoćudnih. Ako netko može na poslu za koji prima plaću, ucijenjivati ljude, uzimati novac, a može, onda to može samo ako je dio sotonske mreže. Ti ljudi se i ne pitaju, jesu li koristeći «vezu» na taj način potpisali ugovor s vragom. I kad će taj ugovor doći na naplatu? Hoće li morati vratiti uslugu na način koji možda i ne sanjaju, jer ti naši „dobročinitelji“, sve su to «dragi ljudi», obiteljski «prijatelji» a nikako Sotona. Slatkorječivi političari su nas uistinu u stanju u svašta uvjeriti. Ali mi vidimo kako su se neki obogatili preko noći obzirom da prije ulaska u politiku nisu imali ništa.To je, na žalost, postalo najunosnije «zanimanje». A kako je to moguće? Pa političarima mafija neće dati ništa ako oni ne rade u njihovom interesu. I tu dolazi do izražaja «umijeće» i svjetonazor velike većine današnje političke «elite». Prodati interes države ili grada, prodati istinu, prodati vlastitu djecu i njihovu budućnost ne bi li postali vladari „ovoga svijeta“. Ako neki ljudi dobivaju stanove u Makarskoj, ili još bolje, u Zagrebu, onda je jasno da su oni to morali itekako «odraditi». A «odradili» su nas, nas su prodali, naše zajedničko dobro, našu budućnost. I kad sve unište, povratka nema. Pojedinci iz «elite» će, doduše, svojoj djeci ostaviti bogatstvo, ali i bezdušnost, drogu, smrt. A naraštaji koji dolaze će se pitati, pa je li moguće da su naši preci bili toliko sebični, je li moguće da su sve uništili, da su i nas prodali?

Ali kaže se da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ovakva vlast, nažalost je slika naše korumpiranosti. Netko će dobiti stan, neko posao bez rada, netko proviziju, netko milijunsku otpremninu, nekome će biti omogućeno da nekažnjeno krade, nekoga redovito plaćaju razne agenture... A dobar dio običnih ljudi ih podržava u nadi da će se i oni domoći dijela plijena, ma kako sitan bio. I zato će svesrdno pomagati naše zajedničko uništenje i propast. Bez potpore mnoštva malih ljudi, veliki i moćni nas ne bi mogli uništiti. Ti mali ljudi odlaze na hotelske bakanalije moćnika kako bi pokupili mrvice sa njihova stola, kako bi, bar na trenutak sami sebi izgledali veliki i moćni. Klanjaju se novom zlatnom teletu. Tolika je nevjerica da bi išta mogli zaraditi vlastitom pameću, vlastitim radom.

A gdje će im duša? To se ti ljudi ne pitaju. Na naše kršćansko licemjerje nas upozorava vlč. Bistrić. U nedavnoj propovjedi je istakao poruke roditelja svom djetetu: «Budi lupež ali istovremeno idi i u crkvu». I zato, nije problem u djeci nego u roditeljima. «Otiđite noću i potražite svoje dijete. Zateći ćete ga s bocom u ruci» upozorava don Damir. «A zašto roditelji zanemaruju svoju djecu? Pa nemaju za njih vremena, bave se poslom i «poslom», čitaju novine, gledaju sapunice». Žalosno je da dobar dio roditelja svoju djecu Sotoni predaje potpuno svjesno i dragovoljno. Na nedavnoj govornici sam iznio i vlastiti prijedlog roditeljima: „Dogovorite se sa roditeljima vršnjaka vaše djece, odredite granice izlaska i čvrsto ih se zajedno držite. Neće više biti moguć izgovor: «Pa svi kasno izlaze samo ti meni radiš probleme». I ono najvažnije, više vremena provodite sa vlastitom djecom. Družite se i razgovarajte s njima. Nemojte dopustiti da postanete potpuni stranci“. I u školama su problemi sve veći, od otuđenosti, žeste, droge, do sve većeg i učestalijeg nasilja. Bez obzira što ustrajno nudim pomoć u razumijevanju i poboljšanju odnosa učenik - učitelj, uvijek sam ponovo odbijen.

Zadnja vremena

Kao da uistinu dolaze zadnja vremena. U istoimenom romanu3, Michael O'Brian opisuje skoro vrijeme u kojem postaju svakodnevni napadi na Crkvu općenito, ali i oni sasvim osobni i izravni na svećenike i časne sestre. Na žalost, svjedoci smo kako se to i kod nas sve češće događa, čak se ne preže ni od ubojstva. Učinkovit način «uklanjanja» svećenika je, između ostalih, umlaćivanjem drvenim palicama, što se dogodilo župniku Krapinskih toplica, vlč. Mati Hercegu. Župnika pak Sv. Jurja u Odri, Vladimira C. su pokušali ubiti presijecanjem crijeva na kočničkom sustavu. U Splitu vjeroučiteljicu zlostavljaju, nabijaju joj kantu na glavu ili je pak tuku. O tome kako je u svemu «problem» vjeroučiteljica, izvješćuju nas «slobodna i neovisna» priopćavala. Ali, naravno, napadi mogu biti i puno istančaniji. Donedavno je bilo nezamislivo psovati svećenike i časne sestre. A eto, to se u Makarskoj događa već zabrinjavajuće učestalo. A što reći za one koji na misu uporno i redovito kasne 15-tak minuta a potom sijedaju u prvu klupu? Ima i onih koji će ući u crkvu na pola mise, grabiti skupljenim dlanom posvećenu vodu i njome zalijevati svežanj cvijeća. Potom će sredinom prema oltaru pozdravljajući lijevo i desno kao da su na kakvoj smotri. U najsvečanijem času euharistije, stajati će pored oltara opetovano se «klanjati». Netko će reći kako se radi o ljudima duševno ograničenim pa da se zbog toga i ne mogu odgovorno i dostojanstveno ponašati. S druge strane, ti isti „ograničeni“ ljudi se jako dobro znaju ponašati kao javne osobe, jako dobro znaju svoju korist, te itekako, bilo jugo ili bura, znaju o novcu i s novcem. A ako ga neki put od svećenika i ne dobiju, reći će kako je ipak najvažnija svećenikova riječ. Ovakvo vrlo primjereno, pače «diplomatsko» ponašanje upućuje da se radi o itekako inteligentnoj osobi sa dobrim psihologijskim uvidom. «Ograničenost» dotičnog može imati neke sasvim druge razloge i pobude. Također, ne mogu razumjeti da dječak, premda sa teškoćama u razvoju, može ustrajno ometati svećenike za vrijeme njihove službe, tijekom mise šetati ispred i iza** oltara, kod ambona gurati svećenike, unositi se ministrantima u lice, naglas nešto nerazumljivo govoriti, odvlačiti pažnju vjernika. Zar to roditelji ili skrbnici ne vide? Zar nemaju osjećaja da se radi o nečem potpuno neprimjerenom. Zbog čega dopuštaju to zlostavljanje i svećenika i vjernika? Ili je možda, ja ću se usuditi postaviti i takvo pitanje, to zlostavljanje upravo i svrha svega toga? Na uskršnjoj misi sam bio na koru. U mojoj blizini je bila nekolicina dječaka od nekih 12-13 godina. Kako se činilo dvojica su se skupini nametnula kao «uzori», a ostali su ih dijelom slijedili. Bilo je očito da u crkvu nisu došli zbog mise. «Šef» se «raskrečio» na stolici kod orgulja, ne bi ni u kafiću tako. Glasno su razgovarali. Zvonjava mobitela je potrajala jer „nikako nisu mogli» utvrditi odakle dolazi.

Učestalost takvih događanja kao i njihova podudarnost sa ukupnim ozračjem, nas potiče da razmislimo i o onima koji takve stvari izvode kao dio općeg i šireg plana, pokušaja omalovažavanja vjere, pokušaja pritiska na svećenike, pokušaja povrede svetosti Božje kuće. Cilj je naravno obeshrabriti ih u obavljanju njihova uzvišene službe, izazvati u njima toliku tjeskobu koju oni više neće moći izdržati te će na koncu odustati od svog duhovnog poslanja. Kao da se vraćamo u vremena kad je ovdje u Makarskoj, pobješnjela rulja progonila nadbiskupa Franića. Na taj tužni događaj nas je pred Uskrs podsjetio i nadbiskup Barišić. Sadašnji napadi se zbivaju u surječju stvaranja Novog svjetskog poretka u kojem za kršćanstvo nema mjesta.


Upozoravanje na Sotonu

Izvrtanje križeva na groblju jasno pokazuje da sotonista ima i u Makarskoj. Međutim, dojam je kako postoji općenita nesklonost otvoreno govoriti o tome. A upravo ta nesklonost kao da sotonistima i ide u prilog. Nešto postoji i ne postoji. Slugâ Sotone među nama nema ili ih je malo ili su beznačajni a to svakako nisu naši poznanici, prijatelji, susjedi, rođaci. Pa ipak. Priopćavala, posebno dalekoglednica imaju silni utjecaj na nas, na naše ukupno funkcioniranje, na to kako ćemo se ponašati, što ćemo osjećati i misliti, a ne samo što ćemo kupovati. Sotonisti to znaju i zato je većina priopćavala pod njihovom vlašću ili utjecajem. Zato se neke vijesti objave a neke ne. O čemu se stvarno razgovaralo na skupu ministara zemalja jugoistočne Europe, ni jedne novine nisu izvijestile. Na to nas je u GK4 upozorio vlč. Ivan Miklenić. I nije prvi put da se u Zagrebu održavaju takvi tajni skupovi a koji su priprema za onaj 11. svibnja, također u Zagrebu. Biti će to skup političkog utemeljenja Zapadnog Balkana koji će imati svoj glavni grad (Vrhbosna ili Beograd) i svoja tijela. Na čelu te Treće Jugoslavije će po svemu sudeći biti Hido Bišćević, sadašnji doministar vanjskih poslova, još uvijek neovisne Republike Hrvatske. Dakle da veleizdaja «naše» političke «elite» ide svom vrhuncu, to Hrvati ne smiju znati, mora nas se dovesti pred svršen čin i zato je to tajna.

A načelo tajnosti je i inače pravilo za skupove raznih Bilderbergâ, odborâ Trilaterale, kraljevskih i inih vijećâ za «inozemne odnose», masona, sotonista, a koji su na putu da potpuno i «globalno» preuzmu upravljanje našim životima. U SAD-u već izgrađeno 600 logora za neposlušne. Ubacivanje RFID usadaka (implantata), pod raznim izgovorima, demografskim, zdravstvenim, sigurnosnim… već je postala stvarnost. To su tzv. čipovi putem kojih je pojedinac pod potpunim nadzorom. U svakom je trenutku moguće saznati bilo kakav podatak o pojedincu, njegovo kretanje i, što je možda najgore, utjecati kako će se pojedinac osjećati ili ponašati. Slikopis «Mandžurijski kandidat» nam prikazuje upravo takav zastrašujući primjer. U svojoj najnovijoj knjizi «Klonovi nastupaju», admiral Domazet spominje i superračunalo znakovitog sotonskog naziva «666» koje skuplja podatke o doslovce svakom od nas. Ali zašto ljudi na sve pristaju, sve nijemo prihvaćaju, ili još gore, djelatno služe takvoj zločinačkoj sotonskoj uroti?

Novac, povlastice, karijera, vlast, moć, sebeljublje. Oni ne žele shvatiti da u toj sotonskoj uroti izglede na preživljavanje imaju tek oni u vrhu piramide te da će i oni sami prije ili kasnije postati žrtve. Bušmani love majmune na način da u deblu izdubu rupu toliko usku da se u nju može uvući ispružena šaka ali ne i stisnuta. U rupu stave rižu koja je majmunima najslasniji zalogaj. Majmun jedva nekako uvuče ruku i zgrabi rižu. Ali kad pokuša izvaditi tu rižu vidi da ne može i tako postaje zarobljenik i lovina. Bušman, i bez prevelike žurbe, dođe do majmuna, ubije ga. Da bi pustio rižu iz ruke i pobjegao, toga se majmun ne može dosjetiti. Valjda zbog toga majmuni i jesu pojam gluposti. Čini se kako su sotonistima najlakši plijen upravo ljudi koji nisu daleko odmakli od majmuna. Ne mogu pustiti iz šake svoju nedopustivu proviziju, nezasluženu karijeru, nezarađeni stan, povlaštenu koncesiju, pokradene dionice, političko mjesto ravnatelja ili člana nadzornog odbora, politički poslovni prostor ili kiosk, nezarađenu plaću, «živu lovu». Radije će nestati i u bezdan za sobom povući cijeli grad, državu i narod.

Makarska kronika

To što ni jedne novine nisu izvijestile sa gore spomenutog zagrebačkog skupa, pa zar i to ne svjedoči o uroti? O nekim ljudima se piše opširno a neke se prešućuje, jedne se divinizira a druge sotonizira. Kriterij je uvijek jedan te isti. Je li dotični ideologijski, svjetonazorno, obavještajno naš, ili nije. U našoj podijeljenoj sredini sve je podijeljeno pa tako i mišljenja glede, sada jedinog, tjednika Kronika. Jedni su s oduševljenjem prihvatili njegovo pisanje a drugi su razočarani i puni gorčine. To zapravo nije nikakvo čudo obzirom na prostor i način koje novina posvećuje jednima ili drugima. Dok se o bivšim partizanima i općenito ljudima lijevo liberalnog i novodobnog svjetonazora uglavnom piše učestalo i opširno, sa uvažavanjem i odobravanjem, dotle se oni drugi uglavnom osporavaju, izruguje im se ili se pak, najčešće, potpuno prešućuju. Na govornici, «M. Smoje – miloševićevac iz Velog mista», javno sam prigovorio Kronici na njenom pisanju, između ostalog i zbog toga što je sve ove godine otkada izlazi, uporno odbijala pisati o makarskoj uljudbenoj sramoti: ljudima koji su vezani žicom, bez suda pobijeni i zatrpani u okolici groblja. Prigovorio sam im i način na koji pišu o svećenicima. Tekstovi odišu nedostatkom i najmanjeg poštovanja prema uzvišenom svećeničkom poslanju, uglavnom ih se prikazuje kao problematične ljude koji su zaokupljeni prije nekim drugim, zemnim stvarima a tek usput svojim vjernicima. Posebno sam istaknuo njihovo loše pisanje o don Damiru Bistriću, don Darku Matijeviću, fra Karlu Jurišiću i pok. fra Izidoru Grabovcu.

Kako je o žrtvama komunističkog terora pisala Kronika? Već pri postavljanju križa sa sjeverne strane groblja prije dvije godine, novinarku je jako zanimalo, tko je postavio križ, tko stoji iza toga? Nju nije zanimalo, za koga se postavlja taj križ, tko su ti ljudi, kako su ubijeni, zbog čega, tko ih je ubio i zašto nije ranije bilo moguće postaviti križ. Ili su takav njen nastup i istraga zapravo bili pokušaj ušutkavanja. A da se radi upravo o ušutkavanju, uvjerio me u Kronici objavljeni razgovor sa vlč. Bistrićem. Napis je pun insinuacija na račun don Damira, kako se radi o čovjeku kojeg zanima više tvarno nego duhovno, kako su mu propovijedi više svjetovne, kako manipulira, i na koncu kako zapravo otvoreno laže. Sve nam je to uspjela prenijeti novinarka. Za njih je to istraživačko novinarstvo a za mene blaćenje i pokušaj ušutkavanja jer se vlč. Bistrić usudio progovoriti o onome o čemu su Makarani šutjeli desetljećima. Don Damir je za Kroniku izjavio da su do njega došle informacije od strane očevidaca, da se pri iskopima koje je na groblju obavljao privatni građevinar, nije radilo o životinjskim nego o ljudskim kostima. Sumnja da su patolozima u Splitu podmetnute krive kosti je tim veća jer su od iskopa do predaje kostiju prošla dva dana. Ne mogu a ne upitati se, je li baš slučajno da nakon privatnikovih nalaza «životinjskih» kostiju, policija sprječava istog građevinara u kopanju sjeverne strane groblja? I je li slučajno da kosti, pronađene pod nadzorom kriminalističke policije, patologa i državnog odvjetništva sada više nisu životinjske nego ljudske i to sa tragovima koji svjedoče o egzekuciji? I bi li i to bile tek «životinjske» kosti da ih je nastavio otkapati privatni građevinar bez nadzora? Članak «Eksumacija – potraga za kostima paravan je za dodatno širenje groblja» do kraja ogoljuje nakane lista. To je upravo sramotni pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da oko našeg groblja leže kosti žrtava mnoštvenog zločina. Dakle Kronika od svog osnutka odbija pisati o zločinu, zapravo štiti zločin i njegove počinitelje. S druge strane omalovažava i u potpunosti poriče žrtve. Stječe se dojam da je upravo Kronika stožer operacije informativnog zataškavanja zločina u kojem je bilo i drugih, s manje vidljivom ali možda još i važnijom ulogom. Ali zašto ja o tome pišem? Pa to znaju svi. Svi se čuvaju a ja, eto javno o tome govorim. Navlačim na sebe bijes KOS-ovaca i ne prestajem biti cilj prijetnja i podmetanja. Kažu da treba govoriti istinu, da treba svjedočiti. Pa zašto onda šutimo? Gdje su svjedoci vjere? Kako to da možemo dopustiti da don Damir ostane sâm, da se ne pobunimo i ne dignemo svoj glas? Koga se bojimo? Tko je taj koji može tolike ljude, tolike godine, držati u šutnji, u strahu?

«Makarska - uporište KOS-a»

Kronika mi se već i ranije izrugivala zbog podatka koje sam prenosio iz ono malo knjiga u kojima sam mogao pronaći ponešto o Udbi i KOS-u. U tim knjigama postotak pučanstva koji je na neki način surađivao s komunističkom tajnom policijom, kretao se oko 50%. A lustracije nije bilo, i mi zaista danas ne možemo znati tko je tko? Možemo tek slutiti. Jer «po njihovim djelima će te ih poznati». A njihova djela su njihovo „neznanje“, „nesnalaženje“, ali i prijetnje, uporna zlostavljanja i strah koji nam utjeruju. Sjetimo se prijetnjâ upućenih fra Karlu nakon što je sudjelovao u misi za Kozičke žrtve partizanskog terora. I danas mnogi na ulici o «osjetljivijim temama» šapću, osvrću se je li ih tko čuo ili na telefonu kažu, o tome ćemo kad se vidimo. I danas ljudi ne smiju otvoreno govoriti. Dobio sam primjerak svjedočenja o jednom makarskom križnom putu, jednu tešku sudbinu, uz napomenu da sa tekstom ne idem šire u javnost. Pa valjda znam gdje živim. Da, Makarsku su «resili» i takvi nazivi poput „Zlatne vrčine...“, «Male Moskve» ili «14. beogradske opštine». Već dulje vrijeme imamo i grafit: „Grad bez lica i srca, grad bez duše i snova“. E sad, možemo li mi biti dobri susjedi, prijatelji, rođaci, sugrađani sa onima koji ne žele istinu, koji nam cijelo vrijeme prijete, koji nas i dalje žele držati u strahu i ropstvu? A svaki dan se srećemo, pozdravljamo. Pravimo se kao da ne znamo tko je tko. Za mnoge, doduše i ne znamo. Znakovita je i izjava I. Čehoka (HSLS) kako se lustracija ne može provesti jer bi sa političke scene nestalo 80% političara. Govornicu kojoj je uvodničar bio prof. Branimir Lukšić pod nazivom «Komunistička svijest – jesmo li i danas njeni robovi?, Kronika je doduše najavila naslovom koji nije krio nakanu izrugivanja: «Ko o čemu, Dužević o komunizmu». Govornici je nazočilo 50- tak posjetitelja. Premda je njen predstavnik ostao do kraja, Kronika o nadahnutom izlaganju prof. Lukšića kao i o raspravama koje su uslijedile na skupu, nije donijela ni retka. Govornica je u potpunosti prešućena. U toj prilici sam naveo riječi generala Ljube Ćesića Rojsa izgovorene u Hrvatskom, tada još uvijek i, državnom saboru, kako je Makarska, uz još jedan grad u Hrvatskoj, uporište KOS-a. To Kronika nije prenijela. To Kronika neće istraživati. To Kroniku ne zanima. Nema više istraživačko-novinarskog zanosa u Kroničara. Ali tko «stoji iza postavljanja križa» e to je «pravo istraživačko novinarstvo». Pri skupljanju potpisa protiv zločina nad prirodom na žalu, jedan od prolaznika, kako kažu, sa obavještajnim iskustvom, «pohvalio» nas je da je hrabro to što činimo. Odbio se i sâm potpisati ali je više puta ponovio da nastavimo bez straha. Jedan od nas je to protumačio kao prijetnju, sofisticiranu prijetnju, ali prijetnju. Netko tu možda i neće vidjeti prijetnju. Ja, na žalost, iz vlastitog iskustva znam kako to rade. Jedan je vaš poznanik zadužen za prijateljsko upozoravanje. S vremenom ipak steknete iskustvo da se to njegovo upozorenje obično vremenski, asocijativno ili na drugi način poklopi sa puno opipljivijom prijetnjom a za koju ne znate tko vam je uputio. Npr. netko vam kaže da ste izuzetno hrabri i da vam čestita. Može ostati na tome a može ići i korak dalje pa vam, «iskreno zabrinut», prijateljski reći kako se nije dobro «s rogatim bosti». A nekako istovremeno vam počnu zvoniti telefoni bez da se itko javi ili vam nestaju stvari ili vaša majka nađe kosti umotane u vašu sliku iz novina ili vam se pak nešto uporno događa oko vašeg auta ili doma. Počinjete postupno shvaćati kako je za sve to potrebna popriličan broj ljudi, protiv kojih vi kao pojedinac nemate nikakvih izgleda. I onda si postavite sasvim očekivano pitanje: «Ako ušutim, hoće li me pustiti na miru?». Vjerujem da je jedan broj ljudi koji su imali što za reći, prošao «tretman» da bi na koncu odustali.
Na kraju svoje knjige «Nevidljiva ruka», R. Epperson uvjerava javnost kako nikad nije bio depresivan niti je pomišljao na samoubojstvo. Ali to je samo jedan način kako se može riješiti nepoćudnih. Pa, prometne nesreće se događaju svakodnevno a ljudi umiru i od kojekakvih bolesti, srčanog i moždanog udara, maligne bolesti, kobne zaraze ili pak «predoziranja», npr. A tko će poslije istraživati baš svaku sitnicu?

Istina teško izlazi na vidjelo kad je državni represivni aparat dio urote. Pored oglednog primjera ubojstva predsjednika Kennedya 1963., tu je i rušenje njujorških Blizanaca 2001. Ali da uvijek ima ljudi sa sviješću i savješću, ljudi koji žele istinu, ljudi koji se nisu prodali, ljudi koji su ostali upravo ljudi u najboljem kršćanskom smislu te riječi, svjedoči i ova slika iz SAD-a. Prosvjednici su istakli natpis: «11. rujna je nutarnji posao». Ono „nutarnji“ se odnosi na državni aparat, poglavito tajne službe. Kao što vidimo, prosvjednika nema puno. Svjedočiti istinu znači nositi križ. Hoćemo li nositi svoj križ i svjedočiti istinu ili se pak bestidno prodavati?


1 „Masoni i dalje izvan Crkve“ iz stupca „Večernji brevijar“, Večernji list, 7. ožujka 2007.
2 Ralph Epperson: „Nevidljiva ruka“, naklada Cipetić, Rijeka
3 Michael O'Brian: Posljednja vremena, Verbum
4 Glas koncila, br. 10 (1707) od 11. ožujka 2007.