Najava slijedeće Govornice

"Masoni su svjetska tajna udruga koja upravlja svim područjima života, novčarstvom, gospodarstvom i politikom, ljude i narode oblikuje kroz umjetnost i osjećajno i duhovno i svjetonazorski. Oni upravljaju svakim vidom naših života, radom, obrazovanjem, zabavom. Sila je to koja potiče mnoštvena klanja u nizu ratova, uključujući i I. i II. Svjetski. Sljedba je to koja se klanja jedino Sotoni". Tako će reći neki. Drugi su pak uvjereni kako je masonerija "dobrotvorno društvo dokone, uglavnom prebogate svjetske elite, koju na djelovanje potiče želja da pomognu siromašne i riješe svjetske probleme". I što je i gdje je onda istina? Kakav je odnos masonerije i Hrvatske? Koji su Hrvati bili masoni u prošlosti a koji su sada? Može li mason istovremeno biti i domoljub i katolik ili je on nužno izdajnik i sotonist? Koliko masoni danas upravljaju hrvatskom politikom? Što je to "međunarodna zajednica" i odakle tolika odbojnost prema hrvatskoj neovisnosti i slobodi? O svemu tome razgovarat ćemo ovaj put sa našim uvodničarom koji je o masoneriji i prešućenoj hrvatskoj povijesti napisao niz knjiga: "Vladari svijeta", "Kletva kralja Zvonimira", "U klopci demona", "Masoni protiv Hrvatske" kao i onu po kojoj smo ovaj put i naslovili Govornicu, "Masoni i okultisti".

Nedavno smo na HRT-u mogli vidjeti nizanku "Ognjevi s neba" a koja je po prvi put prikazala savezničko bombardiranje velikog broja gradova i mjesta u NDH. Do sada to baš i nije bila zabranjena tema ali je, čini se ipak zapostavljana i suzbijana. Rušenje gradova i ubijanje civila je naravno zločin, ali kad se ubija Hrvate onda se nađe puno onih "ali". Tako je to bilo tada a tako je, na žalost, i danas. Povijest nam se ponavlja jer iz nje, čini se, nismo ništa naučili. A da bi pouku ipak izvukli, nužno je znati što se uopće dogodilo. Sama razaranja nam je približila spomenuta nizanka ali je šire surječje, razloge, planove i naredbodavce od nas Hrvata "gromoglasno" prešutjela. Ove događaje ali i vlastito razumijevanje ove dugo prešućivane teme približit će nam naš uvodničar. Svoje viđenje s nama će podijeliti i oni koji su te strahote proživjeli i preživjeli.

Pozivamo sve ljude dobre volje bez obzira na stranačku pripadnost, odnos prema nacionalnom ili svjetonazor, na otvoreni razgovor.

Također, molimo one koji bi bili voljni biti uvodničarem na nekoj od budućih govornicâ, da se jave voditelju tribinâ, dr. Ivi Duževiću E-poštom na ivo.duzevic[pri]net.hr ili na tel. 611-827. One koji bi htjeli primati pozive, molimo da pošalju vlastite E-adrese.

Iduća Govornica

Od 15. studenog do 15. prosinca mjesec je borbe protiv bolesti ovisnosti. U ovom razdoblju naša je pažnja više nego inače usmjerena na ovaj teški poremećaj i njegove posljedice kako za društvo u cjelini tako i za pojedinca i obitelj. Postoji više pristupa poremećaju. Ćudoredni pristup težište stavlja na ne/odgovornost samog ovisnika kojemu da je jedini cilj vlastito zadovoljstvo uz potpuno zanemarivanje štetnih posljedica po samog ovisnika ali i ravnodušnost prema patnji bližnjih. Drugi pristup polazi od ovisnosti kao bolesti. Ovisnika se ne smatra odgovornim za poremećaj zbog dijelom nasljedne uvjetovanosti. Na taj način kod ovisnika se umanjuje osjećaj krivnje koji nužno prati ranije spomenuti moralni pristup. Treći pristup je psihodinamski koji je usmjeren prema psihologijskim uzrocima poremećaja. Koliko bolest ovisnosti može biti posljedica drugih psihijatrijskih poremećaja, kronične tjeskobe ili depresije npr.? Koliko je to pitanje poremećenog samopoštovanja ili pak neuspjeli pokušaj prilagodbe na okolinu koja se stalno i korijenito mijenja? U kojoj mjeri i okolnosti iz djetinjstva mogu utjecati na pojavu poremećaja? U boljem razumijevanju ovih okonosti pomoći će ovaj put voditelj Govornice dr. med. Ivo Dužević, psihijatar i psihoanalitički psihoterapeut.

Pozivamo sve ljude dobre volje bez obzira na stranačku pripadnost, odnos prema nacionalnom ili svjetonazor, na otvoreni razgovor.

Također, molimo one koji bi bili voljni biti uvodničarem na nekoj od budućih govornicâ, da se jave voditelju tribinâ, dr. Ivi Duževiću na E-naslov Ivo.Duzevic[pri]xnet.hr ili na tel. 611-827.

Iduća Govornica

Nova Govornica

Pothvat 'Mjesec'

U ovom napisu koristim kratice: DG za dalekoglednicu (televiziju), SM za svemrežje (internet), SP za slikopis (film).

Nedavno smo na DG imali prilike vidjeti dokumentarac "Operacija Mjesec". Upravo je tako stajalo u najavama programa. Poslije je bila znakovita suprotnost između snažnih osjećaja koje je u gledateljima ovaj SP pobudio i skoro pa potpune odsutnosti komentara u priopćavalima. Raščlanjujući sve dostupne podatke, slike, snimke, svjedočenja sudionika tog pothvata, gledatelji su mogli shvatiti što se 1969. godine stvarno događalo: čovjek se zapravo nikad nije iskrcao na mjesec. Sve je bila prijevara radi promidžbenog učinka, tehnologijske pobjede SAD-a nad suprotstavljenim Sovjetima a na taj način i radi rušenja komunizma. U dokumentarcu je pobrojano niz argumenata koji nesporno potvrđuju da je sve bila laž snimljena u studijima MGM kraj Londona, istim studijima u kojima je prije toga snimljena i Kubrickova "Odiseja u svemiru".

Ali ..., e sad dolazi ono čuveno "ali ...". Ali pri kraju dokumentarca se moglo vidjeti kako sudionici dobivaju nekakav papir te se potom smješkaju i govore kako su sa zadovoljstvom sudjelovali u emisiji. Učinjeno je to na način da se u početku ne zna kakav su to papir dobili a nije odmah bilo jasno ni zbog čega se smješkaju. Mnogim gledateljima to očito nije bilo jasno ni kasnije ili se pak tih kratko umontiranih dijelova više nisu ni sjećali. Čini se kako je tek manji dio gledatelja uspio shvatiti da je sve to neka, pomalo nastrana, zafrkancija te da su na onim papirima zapravo bile uloge koje su sudionici (na kraju, ispada glumci) igrali.

Podvaline podvale podvala

To s papirima na kraju prikazano je kratko i površno, isprepleteno sa odjavnom špicom, na jedan, rekao bih, podgranični način (subliminalna poruka), tj. negdje na granici zamjetljivog. Čitajući jedini forum koji sam na SM našao o dokumentarcu, vidio sam da su i tamo ljudi bili zbunjeni i posvađani. Kao da nam je neka "nevidljiva ruka" bacila, kao i toliko puta do sada, kost pa se naslađuje kako se mi onda glođemo. Kao što vidimo, postoji tehnika. Nešto je rečeno i nije rečeno, istina je i nije istina. Podvala je i nije podvala. Na Youtube-u sam poslije našao kako je i sama podvala ustvari podvala ("Moon landing hoax is a hoax"). Čovjek se upita, pa tko je tu lud?

Na Youtube-u sam odgledao dva skoro istovjetna dokumentarca. Jedan iz tri dijela gdje su izbačeni dijelovi sa papirima i osmjesima tako da SP čovjek gleda kao normalan dokumentarac kojem se vjeruje. Vidio sam i onu drugu inačicu, u šest dijelova, ovaj put dopunjen papirima i osmjesima. Pa tko voli, nek izvoli. Tehnika ovdje primijenjena istovjetna je onoj u čuvenom radijskom "izravnom prijenosu invazije marsijanaca" Orsona Wellesa iz 1938. godine. Većina ljudi je tada propustila "uhvatiti" očito prekratku uvodnu napomenu kako se radi o inscenaciji a ne o prijenosu "u živo" a onda su krenula dramatična "izravna javljanja s terena". Poslije su naravno, puno bolje i potpunije objasnili o čemu se zapravo radilo ali je neželjeni(?) učinak već bio postignut. Mnoštvo je ljudi u panici zakrčilo ceste bježeći pred marsijancima kako bi utočište potražili u planinama. Slična je tehnika fluidne stvarnosti i neizvjesnosti primijenjena i u poznatoj seriji "Dosje X".

Dakle, na ovim i sličnim primjerima možemo vidjeti kako naša okolina u kojoj se zrcalimo i koja nas oblikuje, postaje nejasna, zdvojna, nevjerodostojna, neistinita, patvorena. Sve je ciničko ruganje i sprdnja. Ili možda ipak nije? Ili je to ipak prava stvarnost? Ovakve, u nas ubačene dvojbe, nesigurnosti, postaju dio nas i time mi sami postajemo poput nje, zdvojni i nesigurni. Ali zbog toga, potom i povodljivi, skloni prihvatiti izbor i rješenja istih onih koji su nas, između ostalog i ovakvim SP-ima, i uveli u to stanje zdvojnosti. Slično je i s nasiljem i pornografijom koji tako postaju naše "nove vrijednosti", naša "nova kultura" a mi neki "novi ljudi" a zapravo u sve većoj mjeri ono što smo još do jučer nazivali psihopatima. Ne zaboravimo, djeca to osjećaju i uzvraćaju na svoj način.

U psihijatriji se smatra kako ne postoji jedinstven uzrok shizofrenije nego više čimbenika doprinosi nastanku bolesti. Jedan od važnijih je svakako i tzv. "dvostruka poruka" ("double bind"). Na primjeru ovog dokumentarca vidimo kako se "dvostruka poruka" koristi kao tehnika proizvodnje ludila. Gledateljstvo (mnoštvo) postaje zbunjeno, rastrojeno, i ne snalazeći se u porukama koje dobiva, uznemireno. Ne zna što je stvarnost a što nije, ne može više tu stvarnost shvatiti, u odnosu na tu stvarnost se postaviti i konačno, najsvrsishodnije reagirati i uopće normalno živjeti. Ako je nužno, od napada se i braniti. Ali u tome i jest stvar. Tako zbunjeni ne možemo ni shvatiti kakav je to napad i odakle uopće dolazi. Mi se mijenjamo brže od naše sposobnosti da to shvatimo. I tako mi postajemo krotke ovce u Novom svjetskom poretku, toj policijsko-vojnoj diktaturi. "Svojom voljom" prihvaćamo sve bez ikakve volje za otporom.

Stvarnost nam uporno izmiče

Ako su u dokumentarcu nastupili glumci s ulogama, onda to i nije bio dokumentarni nego igrani SP. A ipak u najavi je jasno stajalo baš "dokumentarni". Osim već spomenutih postoji i niz drugih primjera. Cjepiva, genetski preinačena hrana – GPH, zaprašivanje otrovima iz zrakoplova bez oznaka. Sve to uništava naše zdravlje. Pa ipak, puno njih je spremno poreći opasnost jer stručnjaci, ili šute ili nas uvjeravaju u suprotno, ili se bar čini kako nema dovoljno dokaza. Slično je i sa rušenjem Njujorških blizanaca. Stvarnost nam uporno izmiče. Točnije, naša ćutila su zaposjednuta te nam je onemogućen uvid u pravu svarnost, tako da više nismo ni svjesni da živimo nametnutu umjetnu stvarnost a koja i služi tome da nas odvrati od one prave. Ovo je vrlo uspješno prikazano u SP-u "Matrix".

Što se tiče spomenutog dokumentarca, na SM-u se može pročitati kako on spada u skupinu, mogli bi reći, "rugamentaraca" (na engl. mockumentary ili mocking documentary), dakle dokumentaraca rugalica. Nisam imao pojma da tako nešto uopće postoji a dojam je zapravo kako su izmislili cijeli SP žanr samo kako bi ljude izluđivali a onda ih ponovo oblikovali prema njihovim planovima.

Usmjereno mnoštvo i tajne službe

Na Govornici "Usmjereno mnoštvo" (u Makarskoj već 6 godina vodim javne tribine) spominjao sam i Johna Gittingera bivšeg glavnog psihologa u CIA-i i njegovu izjavu: "Svaki čovjek je na neki način ranjiv a ta se ranjivost može iskorititi da se od nekoga napravi ono što se želi napraviti a oni sami to ne žele biti. Od ljudi se može napraviti strojeve, automate za svrhe koje im se odrede".

Kao što sam već spomenuo, mi smo ono što zrcalimo iz našeg okruženja gdje upijamo doživljaje, gdje izmjenjujemo osjećaje. Zato volimo svoje mjesto, dok nam neki sličan grad, u Italiji ili Francuskoj npr., ne znači baš ništa. Taj sklop uspomena, doživljaja, osjećaja čini nas onim što jesmo. A ako se to zrcalo, ta vanjska stvarnost, zamijeni, npr. DG-om, postat ćemo nešto potpuno drugo. I upravo tom cilju služi DG i zato je Luraschi desetljećima nadzirao SP studija. Kao što sam rekao na Govornici "Usmjereno mnoštvo", mijenjati našu svijest upravo i jest cilj onih koji onda tako mogu nama neometano upravljati i sigurno vladati. Govorio sam između ostalog i o poznatom psihijatru, E. Cameronu i njegovim pokusima koje je obavljao za CIA-u u sklopu zloglasnog projekta MK-Ultra. Ovdje se, međutim, ne radi o brisanju naše svijesti i pamćenja elektrošokovima i visokim dozama antipsihotika da bi nam potom u snu putem magnetofona ucijepili novu osobnost. Ovdje je postupak puno istančaniji, puno teže ga je prepoznati a time je opasniji. Učinak je čak i gori od onog Cameronovog. Nismo ni svjesni da smo promijenjeni.

Ali taj CIA-in plaćenik, kao ugledni gospodin i liječnik, predsjednik Svjetske psihijatrijske udruge i mason, nikad nije ni optužen za svoja nedjela a kamoli osuđen. Za utjehu na Youtube-u možemo naći tek izraze žaljenja bivšeg predsjenika SAD-a B. Clintona. I danas ima finih i poznatih, uglađenih i uglednih, sposobnih i stručnih ljudi, a u suštini zločinaca, koji, kao ni spomenuti ugledni psihijatar, nikad neće odgovarati za svoje zločine, bez obzira koliko ljudi unesrećili, koliko ljudi zarazili ili ubili, koliko obitelji rastrojili, koliko djece i odraslih izludili.

Stvarnost kao niz krivotvorina i laži

Je li čovjek bio na mjesecu ili nije? Po svim argumentima koje smo do sada čuli i vidjeli, ne samo u ovom "rugamentarcu", može se zaključiti kako je taj "epohalni pothvat" još jedan u nizu laži i prijevara. Naša stvarnost se doima kao niz krivotvorina, od Pearl Harboura i rušenja Njujorških blizanaca do tzv. "demokracije" i tzv. "ljudskih prava". Domovinski obrambeni rat se krivotvori pred našim očima usprkos mnoštvu svjedoka. Ali to mnoštvo je usmjereno, a time i ušutkano. Admiral D. Domazet Lošo nas upozorava na informacijski rat i njegove metode. U tom surječju, možemo se upitati, slijedi li neka vrsta napada širih razmjera u sklopu kojega bi ovaj "rugamentarac" i njemu slična izluđivanja ljudi bili uvod, neka vrsta "topničke pripreme" (pandemija i proglašenje ratnog stanja npr.)?

Odsutnost komentara (kritičara, komentatora, blogera) na spomenuti dokumentarac se možda može shvatiti kao izraz zbunjenosti i nesnalaženja. Možda osvrta nema i zbog osjećaja postiđenosti jer smo "pali na štos". Ali upravo tu možemo vidjeti da se stidom zbog "padanja na štos" može uspješno suzbiti naša moć mišljenja i potom proizvesti naša šutnja. Ne bih htio vjerovati kako je "nevidljiva ruka" onemogućila osvrte. Moguće da je tome doprinio i strah od izjašnjavanja o "nezgodnoj temi" za koju više nismo ni sigurni je li uopće "tema" pa je sve skupa onda najbolje preskočiti. Ali, u psihologiji, što je neka tema "nezgodnija" to je tim važnije o njoj razgovarati. Istina oslobađa, bez obzira koliko teška ili nerazumljiva bila i bez obzira koliko mi zbog toga od nje bježali. Da ne bi bili tek dijelovi usmjerenog mnoštva, izluđenog mnoštva, dužnost nam je uložiti napor, pokušati shvatiti istinu, pokušati shvatiti tko i zašto, na kakve sve manje ili više uočljive načine s njom i zbog čega manipulira. I prije svega, ne dati se potkupiti ni vrbovati. Živjeti istinu i živjeti za brata čovjeka bez obzira koliko on sada bio protiv nas. Budimo ga iz nametnutog i zlokobnog ali njemu ugodnog sna. Naravno da ćemo postati njegovi "neprijatelji".

Psihoterapeuti o duševnom zdravlju

Ovaj je članak objavljen u Makarskom primorju pod naslovom "Zaslonski roditelji". U članku na kojeg se nadovezujem, moje ime, u surječju makarske psihijatrije i psihoterapije, nije spomenuto.

U prošlom broju Makarskog primorja (br. 291 od 11. studenog 2008.) mogli smo pročitati o problemima mentalnog zdravlja u Makarskoj. Naslovi su govorili sami za sebe "Rapidan porast psihičkih teškoća", "Makarskoj treba Centar za mentalno zdravlje", "Makarskoj bi bio malo jedan psihijatar". Svakako, lijepo je da se u tjedniku od 24 stranice, psihoterapiji posvećuju dvije u sredini (tzv. "duplerica") uz veliku najavu na naslovnici. Izuzetno je važno govoriti o duševnim problemima koje nam donosi ovo "novo doba" i o načinima kako i mi u svemu tome svjesno ili nesvjesno sudjelujemo.

Veliki dio razgovora posvećen je depresivnim teškoćama. Moj je dojam kako inače u javnosti prevladava slika depresije kao glavnog duševnog problema. Slično je i sa brojnim statistikama. Ovdje mi se čini važnim istaknuti stav jednog od vodećih svjetskih psihoanalitičara, O. Kernberga kako u proradi sadržaja koji dolazi na terapijskom satu, prvenstvo ima neiskrenost (psihopatski sadržaji) a tek kad se oni prorade, moguće je prijeći na ostale među kojima oni depresivni za proradu na red dolaze zadnji.

U članku se spominje i potreba za Centrom za mentalno zdravlje. Više sam godina radio na Klinici za psihološku Medicinu na zagrebačkom "Rebru" (ranije Centar za mentalno zdravlje). Što se tiče rada s pacijentima, problem takvog Centra je skupoća njegovih usluga zbog čega se naplata usluga pretvara u "nemilosrdni rat" sa HZZO-om. Radi se o tome da zaposlenik (psihoterapeut) mora dugo i učestalo raditi sa pacijentom a da bi se postigla trajnija promjena a to je, čini se, za sustav javnog zdravstva jednostavno preskupo.

Nekoliko dana prije izlaska ovog članka u Makarskom primorju, nazvala me je novinarka Kronike da komentiram psihologijska zbivanja zadnje vrijeme. Nisam mogao dati izjavu za objavljivanje prije njihove javne isprike a zbog neistine koju su svojevremeno napisali o meni. Zanimljivo je što bi, da sam prihvatio objavljivanje ponuđenog mi razgovora, u isti dan u dvije novine, različiti sugovornici govorili o istim temama a o kojima se inače i ne piše baš često.

O nekim stvarima nije lako razgovarati

Inače, puno je sredinâ, radnih i životnih, u kojima su ljudi prenapeti, pod stalnim stresom, jako trpe, "pucaju po šavovima" ali pomoć uporno odbijaju potražiti. 200 kn po terapijskom satu za pojedinačnu psihoanalitički usmjerenu psihoterapiju za mnoge je visok izdatak jer to znači mjesečno 800 kn samo za tu stavku. Pa ipak postoji i mogućnost skupinske psihoterapije koja je znatno jeftinija. To je trošak koji bi si puno Makarana moglo priuštiti, ali... Nikome nije lako otvoriti se i razgovarati o stvarima koje za čovjeka mogu biti teške pa i bolne. Ali toliko izražen otpor psihoterapiji uz istovremeno toliko jaku potrebu za njom, tjera na razmišljanje. Pitanje je koliko je otpor u vezi pritiska iz našeg okruženja a koliko bi to mogao biti odraz nekih loših ranih iskustava. Dakle, iskustava iz razdoblja kad se usvajao osjećaj zaštićenosti, mogućnosti dobivanja pomoći i utjehe, kad se stjecalo tzv. "temeljno povjerenje". To pak za posljedicu može imati našu sve veću sklonost glumi i pretvaranju tako da naš život sve više i više sliči onom iz filma "Trumanova priredba" sa J. Carreyem u glavnoj ulozi.

U knjizi D. Meltzera "Psihonalitički postupak" koju u Splitu upravo prevodimo i prorađujemo u sklopu stručnih sastanaka iz dječje psihoanalize, istaknuto je, kao uostalom u psihoanalitičkom štivu uopće, upravo kako je temelj analitičke djelatnosti upravo potraga za istinom. Zato je za sve nas važno razumjeti kako istina nije samo etičko ili vjersko pitanje nego je nezaobilazni dio našeg duševnog zdravlja. A djeca vide naše neprilike sa istinom i izvlače iz toga vlastite zaključke. Zbog toga nama odraslima, već dobro "prilagođenima", dječje reakcije, pobuna, pa i agresija često ostaju potpuno nerazumljivi.

Uvijek iznova nasilje

Poznato je kako su djeca jako izložena sveprisutnima TV-i i videoigrama. Uz pornografiju naći će se tu i obilje nasilja. Na taj način, ti "zaslonski roditelji" sve više istiskuju one prave i djecu "odgajaju" da svoje, bilo nutarnje bilo izvanjske sukobe pokušavaju riješiti ovako „naučenim“ načinom, tj. nasiljem.

U psihoterapiji, ljudi koji su imali loša rana iskustva često imaju potrebu prvo "uništiti" terapeuta (osjećajno i maštajno) a koje "uništenje" terapeut mora moći "preživjeti" da bi pacijent, poistovjećujući se potom sa terapeutom i sam mogao osjećajno preživjeti (prema poznatom dječjem analitičaru D. W. Winnicottu). U sličnim su prilikama danas i naši učitelji ali i svi oni koji se bave djecom a često i odraslima. Ove su prilike lijepo prikazane u filmu "Opasni umovi" sa M. Pfeiffer u glavnoj ulozi učiteljice. Uistinu djeca kao i odrasli postaju sve nasilnija a kako vrijeme prolazi stanje je sve gore. Uvjeren sam kako su stvari došle dotle da je, kako učiteljima tako i roditeljima, potrebna pomoć, za dobrobit njihovu, a samim time i djece.

Zbog svega toga, morali bi se moći malo zaustaviti u našoj sveopćoj trci, zamisliti se nad djetetom ali i nad sobom. Za to je potrebno osigurati vrijeme i miran prostor a po mogućnosti i nekog tko može, hoće i zna pomoći. A sve to nalazimo u psihoterapiji, pojedinačnoj ili skupinskoj.

Obzirom da radim u vlastitoj privatnoj ordinaciji, psihijatrija i psihoterapija su meni jedini posao. A biti "izvan sustava" ima svoje dobre, ali naravno i loše strane, pogotovo obzirom na okruženje u kojem živimo.

Svjedočimo li ili se prodajemo?

Dijelovi pisani iskošeno (kurzivom) objavljeni su u Kronici br. 241. od 24. srpnja 2007. a oni masno otisnuti u broju 242 od 31. srpnja 2007.

Članak je prvotno napisan za uskršnji broj župnog lista „Sv Klement“, koji iz tehničkih razloga nije izišao.

Svjedočimo li ili se prodajemo?
o Uskrsu 2007.

Drago mi je što ponovo izlazi župni list. Kao što je na nedavnom skupu katoličkih novinara istaknuto, obzirom na većinsku medijsku silu koja djeluje protiv Crkve, protiv vjere i protiv istine, važno je naći mogućnost odgovoriti na brojne napade. Puno tih napada odmah i ne prepoznajemo pogotovo one istančanije. Trenutačno i izdvojeno gledajući, možda i nemaju izrazit učinak ali dugotrajno i mnoštvono ipak oblikuju našu svijest, razaraju naše vrijednosti i uporno nas odvraćaju od Onoga koji je Put, Istina i Život.

Na našoj govornici za veljaču, tema je bila «Antikrist – umišljaj ili stvarnost». O životu i knjizi Vladimira Solovjeva, govorio je urednik u nakladničkoj kući «Detecta» prof. Antun Abramović. Poslije smo u raspravi spomenuli niz primjera djelovanja Sotone među nama. Kako je istaknuo uvodničar, Sotona na zemlju dolazi putem ljudi, njegovih sljedbenika. O masoneriji se npr. jedva i zna da postoji a kamo li da okuplja ljude iz vrha političke, gospodarske, društvene i svekolike «elite». O postojanju triju loža u Hrvatskoj smo nedavno u Večernjaku mogli saznati iz članka vlč. Antona Šuljića1. Masonski ciljevi nam se, kroz djelatnosti udrugâ Lions i Rotary, prikazuju kao dobrotvorstvo. A da je riječ o uroti protiv istine i demokracije, vidimo, ne samo po privatizacijskoj pljački, raspačavanju zemlje i obale, svekolikoj izdaji hrvatskih nacionalnih interesa nego i po sasvim očitim primjerima nepostojanja pravne države kad se radi o zaštiti malih ljudi i općeg zajedničkog dobra. „Ovo što nam se danas događa, pa toga nije bilo ni u kraljevini Jugoslaviji ni u NDH“, kaže Berto Lonin (Talaić), časnik Domovinske vojske. „A živio sam u obje države“. Zločin prema okolišu kao što su sveopća „betonizacija“ Makarske kao i nedavni pokušaj izgradnje gata (mula) na žalu kod tobogana, ukazuju da u svemu glavnu riječ ima mafija. A mafija, po odrednici, kao hobotnica pruža svoje krakove tamo gdje običan i dobronamjeran čovjek ni ne sanja. U pravilu obuhvaća državne ustanove i političare od vrha do dna piramide. Drugim riječima, dobar dio nas, jer, gle čuda, pa upravo dobar dio nas radi u državnim ustanovama a ima nas dosta i u političkim strankama. Ali svi mi radije sebe vidimo kao žrtvu, dok je puno teže sagledati iste nas kao dio mafijaške, masonske, obavještajne i ko zna kakve sve mreže. „Pa ljudi se snalaze, takav je „sistem“, što se tu može, ako neću ja, drugi će pa smo na istom. A onda, bolje ja“. Masonski znamen je piramida u čijem je vrhu tzv. Svevideće oko. Tu su još i izvrnuti križ, sotonski broj „666“, obrnuta petokraka (u emisiji Nove TV „Red carpet“ npr.), javno pokazivanje rogâ. To se znamenje sve češće, pod raznim izlikama ili bez njih, pojavljuje u našem okruženju. Njegovo pravo značenje neki ne znaju ali se čini kako se puno njih pravi da ne zna. Takvim znamenjem, sotonisti pokazuju svoju moć, brojnost i utjecaj.


O sotonskom znamenju sam već ranije pisao u župnom listu. Svevideće oko u Dubcima je prebojano a potom je preko njega naslikan križ. Kršćanski je znamen, kako se činilo, pobijedio je onaj masonski. Vjerovao sam da će tako i ostati, da uvijek ima više ljudi sljedbenika Krista nego Sotone. Nedavno je uslijedilo novo razočaranje. Križ je prekriven grbom Hajduka. Kako to razumjeti? Ako su već htjeli istaknuti hajdukov grb zar ga nisu mogli naslikati pored križa? Zar su baš morali prekriti križ? Znači li to da je hajdukovcima, ili onima koji se tako predstavljaju, smetao križ, znamen Krista koji pobjeđuje Sotonu? Ili je na djelu stara masonska taktika. Prebojati križ ponovo svevidećim okom, značilo bi pokazati se. Bio bi to otvoreni rat, a takav je način u potpunoj opreci sa njihovim prijetvornim, zakulisnim i podmuklim načinom. Vjernici su najčešće i domoljubi, svjesni Hrvati kojima će biti drago vidjeti hrvatski grb pa se možda i neće toliko protiviti što je jedan križ prekriven hajdukovim grbom. Vrijeme će učiniti svoje i u neka, za Sotonu bolja vremena, njegovi sljedbenici će ponovo istaknuti svoj znamen.

Ne sustaju ni pritisci za postavljanje piramidnog Marmontovog (Napoleonovog) spomenika u središte grada. Udruga za zaštitu kulturne i prirodne baštine, tako, pokazuje veliku brigu za očuvanje spomenika naših neprijatelja. Evo nam u središte grada donose i mletačkog lava, u postolju zastavnog stupa (tzv. „štandarac“). Nekome je jako stalo uporno isticati hrvatsko ropstvo, kao ono na mletačkim galijama. Kamene gromade na makarskom žalu ili pak uništene kamenice za ulje, ne remete njihov mir zaštitara tuđinske baštine i ne mute njihovu ljubav za naše zatiratelje. Služba hrvatskim ugnjetavačima, pa kako to nazvati nego sotonstvom? A što mi ostali radimo? Ni glasa prosvjeda? Čovjek se upita, pa ima li nas uopće? Ljudi uglavnom šute a Sotona likuje.

Živim li ja od svog rada?

Ovo bi si pitanje morao postaviti svatko od nas. Teško bilo koje društvo može opstati bez slobode ljudi da se opredjeljuju i na izborima glasuju za različite političke stranke. Na žalost te iste političke stranke, ovakve kakve su, i jesu izvor zla. Zar može biti istinske demokracije u političkom sustavu u kojem su članovi stranke potpuno ovisni o volji njihovog vođe? A taj «veliki», ili malo manje „veliki“ vođa, je u stvari, ništa drugo doli marioneta čije konce povlači, kako bi to rekao R. Epperson, „nevidljiva ruka“2. Može li biti demokracije u zemlji u kojoj je na stranačkim izborima jedna frakcija otjerala drugu, i to pučem, a nakon toga «demokratski» osvojila vlast? Glasački listići «gubitničke» strane završili su u spremniku za smeće. Nitko nije trepnuo. Nitko nije pisnuo. Nitko se nije oglasio. Nitko se nije pobunio. Pa gdje je svijest i savjest? Tržena je za Judine škude, kupljena i prodana kao i svaka druga roba, i to mnoštveno. U toj sveopćoj bestidnoj trgovini i nije najvažnije je li cijena nekog vijećnika uistinu 170.000 €. Važno je da postojimo mi koju takvu trgovinu dopuštamo, mi koji se ne bunimo, mi koji kupovinu i prodaju ljudi veličamo kao vrhunsku mudrost, mi koji ćemo opet glasovati za besramne trgovce. Čovjek se može upitati i jesu li kupljeni čitavi Poglavarstvo i Gradsko vijeće zajedno, obzirom da nitko od njih „nije znao“ da su mjesec dana, kamioni i kamioni kamenih gromada iskrcavani na žalo, jednako kao što ne znaju da uništavanje obale traje godinama. Gradski vijećnici o ekocidu su saznali iz novina i putom HTV-a. Dobro, malo je dugo trajalo ali su konačno ipak eto, saznali. I kad su saznali, što se dogodilo? Opet muk, opet tišina, opet ništa. I što čovjek drugo može zaključiti nego da su za zločin protiv prirode i baštine znali i prije te da su u svemu možda i sudjelovali. Inače, u Gradskom vijeću sjede i osobe zadužene, i iz državnog proračuna plaćene, da brinu o Parku prirode i zaštiti okoliša. Ali i takvi su „politički korektni“ pa šute. Možda je zato Kronika u dva navrata odbila objaviti dopis prof. Sumića kako bi sve prošlo bez „suvišnog uznemiravanja Makarana“ u tišini u kojoj bi počinitelji ostvarili svoj naum.

Vijećnici se dakle kupuju, ali odakle novac? Taj novac nije nigdje proknjižen nego je iz, kako se to lijepo kaže, «crnih fondova». A ti «crni fondovi» se pune iz kriminalnih izvora, najčešće trgovine drogom. Zato su, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje ništa drugo doli kriminalci. Ali to mi ne smijemo ni pomisliti. Ipak su sve to «važni, ugledni i časni ljudi». I onda postaje jasnije zašto se kriminal i droga ne daju iskorijeniti. Puno je nas kupljeno.

Ako netko preko stranke dobije službu, takvu da se baš i ne mora pretrgnuti, možda čak niti dolaziti na posao, onda je on plaćen za nešto drugo, ako za ništa drugo a ono za šutnju. Pa ipak, najčešće on time postaje «nečiji čovjek» i svoj „posao odrađuje“ podvalama, ucjenama, zlostavljanjem i zastrašivanjem nepoćudnih. Ako netko može na poslu za koji prima plaću, ucijenjivati ljude, uzimati novac, a može, onda to može samo ako je dio sotonske mreže. Ti ljudi se i ne pitaju, jesu li koristeći «vezu» na taj način potpisali ugovor s vragom. I kad će taj ugovor doći na naplatu? Hoće li morati vratiti uslugu na način koji možda i ne sanjaju, jer ti naši „dobročinitelji“, sve su to «dragi ljudi», obiteljski «prijatelji» a nikako Sotona. Slatkorječivi političari su nas uistinu u stanju u svašta uvjeriti. Ali mi vidimo kako su se neki obogatili preko noći obzirom da prije ulaska u politiku nisu imali ništa.To je, na žalost, postalo najunosnije «zanimanje». A kako je to moguće? Pa političarima mafija neće dati ništa ako oni ne rade u njihovom interesu. I tu dolazi do izražaja «umijeće» i svjetonazor velike većine današnje političke «elite». Prodati interes države ili grada, prodati istinu, prodati vlastitu djecu i njihovu budućnost ne bi li postali vladari „ovoga svijeta“. Ako neki ljudi dobivaju stanove u Makarskoj, ili još bolje, u Zagrebu, onda je jasno da su oni to morali itekako «odraditi». A «odradili» su nas, nas su prodali, naše zajedničko dobro, našu budućnost. I kad sve unište, povratka nema. Pojedinci iz «elite» će, doduše, svojoj djeci ostaviti bogatstvo, ali i bezdušnost, drogu, smrt. A naraštaji koji dolaze će se pitati, pa je li moguće da su naši preci bili toliko sebični, je li moguće da su sve uništili, da su i nas prodali?

Ali kaže se da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ovakva vlast, nažalost je slika naše korumpiranosti. Netko će dobiti stan, neko posao bez rada, netko proviziju, netko milijunsku otpremninu, nekome će biti omogućeno da nekažnjeno krade, nekoga redovito plaćaju razne agenture... A dobar dio običnih ljudi ih podržava u nadi da će se i oni domoći dijela plijena, ma kako sitan bio. I zato će svesrdno pomagati naše zajedničko uništenje i propast. Bez potpore mnoštva malih ljudi, veliki i moćni nas ne bi mogli uništiti. Ti mali ljudi odlaze na hotelske bakanalije moćnika kako bi pokupili mrvice sa njihova stola, kako bi, bar na trenutak sami sebi izgledali veliki i moćni. Klanjaju se novom zlatnom teletu. Tolika je nevjerica da bi išta mogli zaraditi vlastitom pameću, vlastitim radom.

A gdje će im duša? To se ti ljudi ne pitaju. Na naše kršćansko licemjerje nas upozorava vlč. Bistrić. U nedavnoj propovjedi je istakao poruke roditelja svom djetetu: «Budi lupež ali istovremeno idi i u crkvu». I zato, nije problem u djeci nego u roditeljima. «Otiđite noću i potražite svoje dijete. Zateći ćete ga s bocom u ruci» upozorava don Damir. «A zašto roditelji zanemaruju svoju djecu? Pa nemaju za njih vremena, bave se poslom i «poslom», čitaju novine, gledaju sapunice». Žalosno je da dobar dio roditelja svoju djecu Sotoni predaje potpuno svjesno i dragovoljno. Na nedavnoj govornici sam iznio i vlastiti prijedlog roditeljima: „Dogovorite se sa roditeljima vršnjaka vaše djece, odredite granice izlaska i čvrsto ih se zajedno držite. Neće više biti moguć izgovor: «Pa svi kasno izlaze samo ti meni radiš probleme». I ono najvažnije, više vremena provodite sa vlastitom djecom. Družite se i razgovarajte s njima. Nemojte dopustiti da postanete potpuni stranci“. I u školama su problemi sve veći, od otuđenosti, žeste, droge, do sve većeg i učestalijeg nasilja. Bez obzira što ustrajno nudim pomoć u razumijevanju i poboljšanju odnosa učenik - učitelj, uvijek sam ponovo odbijen.

Zadnja vremena

Kao da uistinu dolaze zadnja vremena. U istoimenom romanu3, Michael O'Brian opisuje skoro vrijeme u kojem postaju svakodnevni napadi na Crkvu općenito, ali i oni sasvim osobni i izravni na svećenike i časne sestre. Na žalost, svjedoci smo kako se to i kod nas sve češće događa, čak se ne preže ni od ubojstva. Učinkovit način «uklanjanja» svećenika je, između ostalih, umlaćivanjem drvenim palicama, što se dogodilo župniku Krapinskih toplica, vlč. Mati Hercegu. Župnika pak Sv. Jurja u Odri, Vladimira C. su pokušali ubiti presijecanjem crijeva na kočničkom sustavu. U Splitu vjeroučiteljicu zlostavljaju, nabijaju joj kantu na glavu ili je pak tuku. O tome kako je u svemu «problem» vjeroučiteljica, izvješćuju nas «slobodna i neovisna» priopćavala. Ali, naravno, napadi mogu biti i puno istančaniji. Donedavno je bilo nezamislivo psovati svećenike i časne sestre. A eto, to se u Makarskoj događa već zabrinjavajuće učestalo. A što reći za one koji na misu uporno i redovito kasne 15-tak minuta a potom sijedaju u prvu klupu? Ima i onih koji će ući u crkvu na pola mise, grabiti skupljenim dlanom posvećenu vodu i njome zalijevati svežanj cvijeća. Potom će sredinom prema oltaru pozdravljajući lijevo i desno kao da su na kakvoj smotri. U najsvečanijem času euharistije, stajati će pored oltara opetovano se «klanjati». Netko će reći kako se radi o ljudima duševno ograničenim pa da se zbog toga i ne mogu odgovorno i dostojanstveno ponašati. S druge strane, ti isti „ograničeni“ ljudi se jako dobro znaju ponašati kao javne osobe, jako dobro znaju svoju korist, te itekako, bilo jugo ili bura, znaju o novcu i s novcem. A ako ga neki put od svećenika i ne dobiju, reći će kako je ipak najvažnija svećenikova riječ. Ovakvo vrlo primjereno, pače «diplomatsko» ponašanje upućuje da se radi o itekako inteligentnoj osobi sa dobrim psihologijskim uvidom. «Ograničenost» dotičnog može imati neke sasvim druge razloge i pobude. Također, ne mogu razumjeti da dječak, premda sa teškoćama u razvoju, može ustrajno ometati svećenike za vrijeme njihove službe, tijekom mise šetati ispred i iza** oltara, kod ambona gurati svećenike, unositi se ministrantima u lice, naglas nešto nerazumljivo govoriti, odvlačiti pažnju vjernika. Zar to roditelji ili skrbnici ne vide? Zar nemaju osjećaja da se radi o nečem potpuno neprimjerenom. Zbog čega dopuštaju to zlostavljanje i svećenika i vjernika? Ili je možda, ja ću se usuditi postaviti i takvo pitanje, to zlostavljanje upravo i svrha svega toga? Na uskršnjoj misi sam bio na koru. U mojoj blizini je bila nekolicina dječaka od nekih 12-13 godina. Kako se činilo dvojica su se skupini nametnula kao «uzori», a ostali su ih dijelom slijedili. Bilo je očito da u crkvu nisu došli zbog mise. «Šef» se «raskrečio» na stolici kod orgulja, ne bi ni u kafiću tako. Glasno su razgovarali. Zvonjava mobitela je potrajala jer „nikako nisu mogli» utvrditi odakle dolazi.

Učestalost takvih događanja kao i njihova podudarnost sa ukupnim ozračjem, nas potiče da razmislimo i o onima koji takve stvari izvode kao dio općeg i šireg plana, pokušaja omalovažavanja vjere, pokušaja pritiska na svećenike, pokušaja povrede svetosti Božje kuće. Cilj je naravno obeshrabriti ih u obavljanju njihova uzvišene službe, izazvati u njima toliku tjeskobu koju oni više neće moći izdržati te će na koncu odustati od svog duhovnog poslanja. Kao da se vraćamo u vremena kad je ovdje u Makarskoj, pobješnjela rulja progonila nadbiskupa Franića. Na taj tužni događaj nas je pred Uskrs podsjetio i nadbiskup Barišić. Sadašnji napadi se zbivaju u surječju stvaranja Novog svjetskog poretka u kojem za kršćanstvo nema mjesta.


Upozoravanje na Sotonu

Izvrtanje križeva na groblju jasno pokazuje da sotonista ima i u Makarskoj. Međutim, dojam je kako postoji općenita nesklonost otvoreno govoriti o tome. A upravo ta nesklonost kao da sotonistima i ide u prilog. Nešto postoji i ne postoji. Slugâ Sotone među nama nema ili ih je malo ili su beznačajni a to svakako nisu naši poznanici, prijatelji, susjedi, rođaci. Pa ipak. Priopćavala, posebno dalekoglednica imaju silni utjecaj na nas, na naše ukupno funkcioniranje, na to kako ćemo se ponašati, što ćemo osjećati i misliti, a ne samo što ćemo kupovati. Sotonisti to znaju i zato je većina priopćavala pod njihovom vlašću ili utjecajem. Zato se neke vijesti objave a neke ne. O čemu se stvarno razgovaralo na skupu ministara zemalja jugoistočne Europe, ni jedne novine nisu izvijestile. Na to nas je u GK4 upozorio vlč. Ivan Miklenić. I nije prvi put da se u Zagrebu održavaju takvi tajni skupovi a koji su priprema za onaj 11. svibnja, također u Zagrebu. Biti će to skup političkog utemeljenja Zapadnog Balkana koji će imati svoj glavni grad (Vrhbosna ili Beograd) i svoja tijela. Na čelu te Treće Jugoslavije će po svemu sudeći biti Hido Bišćević, sadašnji doministar vanjskih poslova, još uvijek neovisne Republike Hrvatske. Dakle da veleizdaja «naše» političke «elite» ide svom vrhuncu, to Hrvati ne smiju znati, mora nas se dovesti pred svršen čin i zato je to tajna.

A načelo tajnosti je i inače pravilo za skupove raznih Bilderbergâ, odborâ Trilaterale, kraljevskih i inih vijećâ za «inozemne odnose», masona, sotonista, a koji su na putu da potpuno i «globalno» preuzmu upravljanje našim životima. U SAD-u već izgrađeno 600 logora za neposlušne. Ubacivanje RFID usadaka (implantata), pod raznim izgovorima, demografskim, zdravstvenim, sigurnosnim… već je postala stvarnost. To su tzv. čipovi putem kojih je pojedinac pod potpunim nadzorom. U svakom je trenutku moguće saznati bilo kakav podatak o pojedincu, njegovo kretanje i, što je možda najgore, utjecati kako će se pojedinac osjećati ili ponašati. Slikopis «Mandžurijski kandidat» nam prikazuje upravo takav zastrašujući primjer. U svojoj najnovijoj knjizi «Klonovi nastupaju», admiral Domazet spominje i superračunalo znakovitog sotonskog naziva «666» koje skuplja podatke o doslovce svakom od nas. Ali zašto ljudi na sve pristaju, sve nijemo prihvaćaju, ili još gore, djelatno služe takvoj zločinačkoj sotonskoj uroti?

Novac, povlastice, karijera, vlast, moć, sebeljublje. Oni ne žele shvatiti da u toj sotonskoj uroti izglede na preživljavanje imaju tek oni u vrhu piramide te da će i oni sami prije ili kasnije postati žrtve. Bušmani love majmune na način da u deblu izdubu rupu toliko usku da se u nju može uvući ispružena šaka ali ne i stisnuta. U rupu stave rižu koja je majmunima najslasniji zalogaj. Majmun jedva nekako uvuče ruku i zgrabi rižu. Ali kad pokuša izvaditi tu rižu vidi da ne može i tako postaje zarobljenik i lovina. Bušman, i bez prevelike žurbe, dođe do majmuna, ubije ga. Da bi pustio rižu iz ruke i pobjegao, toga se majmun ne može dosjetiti. Valjda zbog toga majmuni i jesu pojam gluposti. Čini se kako su sotonistima najlakši plijen upravo ljudi koji nisu daleko odmakli od majmuna. Ne mogu pustiti iz šake svoju nedopustivu proviziju, nezasluženu karijeru, nezarađeni stan, povlaštenu koncesiju, pokradene dionice, političko mjesto ravnatelja ili člana nadzornog odbora, politički poslovni prostor ili kiosk, nezarađenu plaću, «živu lovu». Radije će nestati i u bezdan za sobom povući cijeli grad, državu i narod.

Makarska kronika

To što ni jedne novine nisu izvijestile sa gore spomenutog zagrebačkog skupa, pa zar i to ne svjedoči o uroti? O nekim ljudima se piše opširno a neke se prešućuje, jedne se divinizira a druge sotonizira. Kriterij je uvijek jedan te isti. Je li dotični ideologijski, svjetonazorno, obavještajno naš, ili nije. U našoj podijeljenoj sredini sve je podijeljeno pa tako i mišljenja glede, sada jedinog, tjednika Kronika. Jedni su s oduševljenjem prihvatili njegovo pisanje a drugi su razočarani i puni gorčine. To zapravo nije nikakvo čudo obzirom na prostor i način koje novina posvećuje jednima ili drugima. Dok se o bivšim partizanima i općenito ljudima lijevo liberalnog i novodobnog svjetonazora uglavnom piše učestalo i opširno, sa uvažavanjem i odobravanjem, dotle se oni drugi uglavnom osporavaju, izruguje im se ili se pak, najčešće, potpuno prešućuju. Na govornici, «M. Smoje – miloševićevac iz Velog mista», javno sam prigovorio Kronici na njenom pisanju, između ostalog i zbog toga što je sve ove godine otkada izlazi, uporno odbijala pisati o makarskoj uljudbenoj sramoti: ljudima koji su vezani žicom, bez suda pobijeni i zatrpani u okolici groblja. Prigovorio sam im i način na koji pišu o svećenicima. Tekstovi odišu nedostatkom i najmanjeg poštovanja prema uzvišenom svećeničkom poslanju, uglavnom ih se prikazuje kao problematične ljude koji su zaokupljeni prije nekim drugim, zemnim stvarima a tek usput svojim vjernicima. Posebno sam istaknuo njihovo loše pisanje o don Damiru Bistriću, don Darku Matijeviću, fra Karlu Jurišiću i pok. fra Izidoru Grabovcu.

Kako je o žrtvama komunističkog terora pisala Kronika? Već pri postavljanju križa sa sjeverne strane groblja prije dvije godine, novinarku je jako zanimalo, tko je postavio križ, tko stoji iza toga? Nju nije zanimalo, za koga se postavlja taj križ, tko su ti ljudi, kako su ubijeni, zbog čega, tko ih je ubio i zašto nije ranije bilo moguće postaviti križ. Ili su takav njen nastup i istraga zapravo bili pokušaj ušutkavanja. A da se radi upravo o ušutkavanju, uvjerio me u Kronici objavljeni razgovor sa vlč. Bistrićem. Napis je pun insinuacija na račun don Damira, kako se radi o čovjeku kojeg zanima više tvarno nego duhovno, kako su mu propovijedi više svjetovne, kako manipulira, i na koncu kako zapravo otvoreno laže. Sve nam je to uspjela prenijeti novinarka. Za njih je to istraživačko novinarstvo a za mene blaćenje i pokušaj ušutkavanja jer se vlč. Bistrić usudio progovoriti o onome o čemu su Makarani šutjeli desetljećima. Don Damir je za Kroniku izjavio da su do njega došle informacije od strane očevidaca, da se pri iskopima koje je na groblju obavljao privatni građevinar, nije radilo o životinjskim nego o ljudskim kostima. Sumnja da su patolozima u Splitu podmetnute krive kosti je tim veća jer su od iskopa do predaje kostiju prošla dva dana. Ne mogu a ne upitati se, je li baš slučajno da nakon privatnikovih nalaza «životinjskih» kostiju, policija sprječava istog građevinara u kopanju sjeverne strane groblja? I je li slučajno da kosti, pronađene pod nadzorom kriminalističke policije, patologa i državnog odvjetništva sada više nisu životinjske nego ljudske i to sa tragovima koji svjedoče o egzekuciji? I bi li i to bile tek «životinjske» kosti da ih je nastavio otkapati privatni građevinar bez nadzora? Članak «Eksumacija – potraga za kostima paravan je za dodatno širenje groblja» do kraja ogoljuje nakane lista. To je upravo sramotni pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da oko našeg groblja leže kosti žrtava mnoštvenog zločina. Dakle Kronika od svog osnutka odbija pisati o zločinu, zapravo štiti zločin i njegove počinitelje. S druge strane omalovažava i u potpunosti poriče žrtve. Stječe se dojam da je upravo Kronika stožer operacije informativnog zataškavanja zločina u kojem je bilo i drugih, s manje vidljivom ali možda još i važnijom ulogom. Ali zašto ja o tome pišem? Pa to znaju svi. Svi se čuvaju a ja, eto javno o tome govorim. Navlačim na sebe bijes KOS-ovaca i ne prestajem biti cilj prijetnja i podmetanja. Kažu da treba govoriti istinu, da treba svjedočiti. Pa zašto onda šutimo? Gdje su svjedoci vjere? Kako to da možemo dopustiti da don Damir ostane sâm, da se ne pobunimo i ne dignemo svoj glas? Koga se bojimo? Tko je taj koji može tolike ljude, tolike godine, držati u šutnji, u strahu?

«Makarska - uporište KOS-a»

Kronika mi se već i ranije izrugivala zbog podatka koje sam prenosio iz ono malo knjiga u kojima sam mogao pronaći ponešto o Udbi i KOS-u. U tim knjigama postotak pučanstva koji je na neki način surađivao s komunističkom tajnom policijom, kretao se oko 50%. A lustracije nije bilo, i mi zaista danas ne možemo znati tko je tko? Možemo tek slutiti. Jer «po njihovim djelima će te ih poznati». A njihova djela su njihovo „neznanje“, „nesnalaženje“, ali i prijetnje, uporna zlostavljanja i strah koji nam utjeruju. Sjetimo se prijetnjâ upućenih fra Karlu nakon što je sudjelovao u misi za Kozičke žrtve partizanskog terora. I danas mnogi na ulici o «osjetljivijim temama» šapću, osvrću se je li ih tko čuo ili na telefonu kažu, o tome ćemo kad se vidimo. I danas ljudi ne smiju otvoreno govoriti. Dobio sam primjerak svjedočenja o jednom makarskom križnom putu, jednu tešku sudbinu, uz napomenu da sa tekstom ne idem šire u javnost. Pa valjda znam gdje živim. Da, Makarsku su «resili» i takvi nazivi poput „Zlatne vrčine...“, «Male Moskve» ili «14. beogradske opštine». Već dulje vrijeme imamo i grafit: „Grad bez lica i srca, grad bez duše i snova“. E sad, možemo li mi biti dobri susjedi, prijatelji, rođaci, sugrađani sa onima koji ne žele istinu, koji nam cijelo vrijeme prijete, koji nas i dalje žele držati u strahu i ropstvu? A svaki dan se srećemo, pozdravljamo. Pravimo se kao da ne znamo tko je tko. Za mnoge, doduše i ne znamo. Znakovita je i izjava I. Čehoka (HSLS) kako se lustracija ne može provesti jer bi sa političke scene nestalo 80% političara. Govornicu kojoj je uvodničar bio prof. Branimir Lukšić pod nazivom «Komunistička svijest – jesmo li i danas njeni robovi?, Kronika je doduše najavila naslovom koji nije krio nakanu izrugivanja: «Ko o čemu, Dužević o komunizmu». Govornici je nazočilo 50- tak posjetitelja. Premda je njen predstavnik ostao do kraja, Kronika o nadahnutom izlaganju prof. Lukšića kao i o raspravama koje su uslijedile na skupu, nije donijela ni retka. Govornica je u potpunosti prešućena. U toj prilici sam naveo riječi generala Ljube Ćesića Rojsa izgovorene u Hrvatskom, tada još uvijek i, državnom saboru, kako je Makarska, uz još jedan grad u Hrvatskoj, uporište KOS-a. To Kronika nije prenijela. To Kronika neće istraživati. To Kroniku ne zanima. Nema više istraživačko-novinarskog zanosa u Kroničara. Ali tko «stoji iza postavljanja križa» e to je «pravo istraživačko novinarstvo». Pri skupljanju potpisa protiv zločina nad prirodom na žalu, jedan od prolaznika, kako kažu, sa obavještajnim iskustvom, «pohvalio» nas je da je hrabro to što činimo. Odbio se i sâm potpisati ali je više puta ponovio da nastavimo bez straha. Jedan od nas je to protumačio kao prijetnju, sofisticiranu prijetnju, ali prijetnju. Netko tu možda i neće vidjeti prijetnju. Ja, na žalost, iz vlastitog iskustva znam kako to rade. Jedan je vaš poznanik zadužen za prijateljsko upozoravanje. S vremenom ipak steknete iskustvo da se to njegovo upozorenje obično vremenski, asocijativno ili na drugi način poklopi sa puno opipljivijom prijetnjom a za koju ne znate tko vam je uputio. Npr. netko vam kaže da ste izuzetno hrabri i da vam čestita. Može ostati na tome a može ići i korak dalje pa vam, «iskreno zabrinut», prijateljski reći kako se nije dobro «s rogatim bosti». A nekako istovremeno vam počnu zvoniti telefoni bez da se itko javi ili vam nestaju stvari ili vaša majka nađe kosti umotane u vašu sliku iz novina ili vam se pak nešto uporno događa oko vašeg auta ili doma. Počinjete postupno shvaćati kako je za sve to potrebna popriličan broj ljudi, protiv kojih vi kao pojedinac nemate nikakvih izgleda. I onda si postavite sasvim očekivano pitanje: «Ako ušutim, hoće li me pustiti na miru?». Vjerujem da je jedan broj ljudi koji su imali što za reći, prošao «tretman» da bi na koncu odustali.
Na kraju svoje knjige «Nevidljiva ruka», R. Epperson uvjerava javnost kako nikad nije bio depresivan niti je pomišljao na samoubojstvo. Ali to je samo jedan način kako se može riješiti nepoćudnih. Pa, prometne nesreće se događaju svakodnevno a ljudi umiru i od kojekakvih bolesti, srčanog i moždanog udara, maligne bolesti, kobne zaraze ili pak «predoziranja», npr. A tko će poslije istraživati baš svaku sitnicu?

Istina teško izlazi na vidjelo kad je državni represivni aparat dio urote. Pored oglednog primjera ubojstva predsjednika Kennedya 1963., tu je i rušenje njujorških Blizanaca 2001. Ali da uvijek ima ljudi sa sviješću i savješću, ljudi koji žele istinu, ljudi koji se nisu prodali, ljudi koji su ostali upravo ljudi u najboljem kršćanskom smislu te riječi, svjedoči i ova slika iz SAD-a. Prosvjednici su istakli natpis: «11. rujna je nutarnji posao». Ono „nutarnji“ se odnosi na državni aparat, poglavito tajne službe. Kao što vidimo, prosvjednika nema puno. Svjedočiti istinu znači nositi križ. Hoćemo li nositi svoj križ i svjedočiti istinu ili se pak bestidno prodavati?


1 „Masoni i dalje izvan Crkve“ iz stupca „Večernji brevijar“, Večernji list, 7. ožujka 2007.
2 Ralph Epperson: „Nevidljiva ruka“, naklada Cipetić, Rijeka
3 Michael O'Brian: Posljednja vremena, Verbum
4 Glas koncila, br. 10 (1707) od 11. ožujka 2007.

Ovaj je članak objavljen u tjedniku "Makarsko primorje" u odjeljku pisama čitatelja i to u papirnatom izdanju. Obzirom da nije postavljen na svemrežnoj stranici lista ja ga donosim ovdje na uvid možebitno zainteresiranima.

"Dite materi"

Tako kaže pučka predaja. A do sada smo takve narodne izreke smatrali zgusnutim iskustvom dugog niza naraštaja, a koje su se u tom povijesnom trajanju učvrstile kao nepobitne činjenice. Ali danas više ništa nije kao što je još dojučer izgledalo da jest, ni pučka mudrost ni činjenice.

U prošlom je broju MP izvijestilo sa dva skupa, održana jedan za drugim u dva dana, a na kojima su obrađene teme, od presudne važnosti za razumijevanje dječjeg razvitka ali i društva u cjelini. Uistinu je nemoguće ne upitati se, kako i zašto se čovjek ustrajno mijenja sa lošega na gore? Na prvom skupu sam i sam sudjelovao (Okrugli stol: "Odrastanje, kultura i reforma odgojno-obrazovnog sustava", uvodničarka prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš). Za onaj drugi ("parlaonica" u O.Š. "Stjepana Ivičevića", pod nazivom "Potiču li mediji nasilno ponašanje?"), sam na žalost, saznao prekasno. Velika je važnost ovakvih skupova jer su to rijetke prilike da se progovori o, bez pretjerivanja, sudbinskim pitanjima čovjeka danas. Naime, propadanje naše djece se svakodnevno odvija pred našim očima a mi uglavnom ne poduzimamo ništa ili pak sebi tražimo isprike. Sve su učestaliji nedostatak pažnje, ubrzanost i teškoća s učenjem, neprihvatljivo ponašanje (opijanje, uživanje droga, neprimjerena spolnost, nasilje prema sebi i drugome...). A sve je, kako nam djeca otvoreno poručuju, natopljeno nepodnošljivim osjećajem praznine. I unutar struke se sve češće se govori o psihopatizaciji društva. Što je to krenulo po zlu? I to u razmjerno kratkom vremenu. Jer, kako nam svjedoče učiteljice, današnji prvašići su neprepoznatljivi u odnosu na one od prije samo desetak godina.

Toplina majčinskog odnosa

Na okruglom stolu uočljiva je bila i jedna koncepcijska nedorečenost. Skup je najavljen kao okrugli stol da bi u naravi to bilo predavanje na kojem je priliku za mišljenje ili pitanje iskoristila tek jedna osoba, ja. Predavanje prof. dr. Vedrane Spajić Vrkaš je uistinu bilo izuzetno bogato građom. Ja sam ukratko iznio mišljenje o manje zastupljenom dijelu izlaganja, odrastanju, i to njegovom najranijem dijelu kao i posljedicama poremećaja tog ranog razdoblja za kasniji razvoj osobe. Pokušao sam objasniti važnost ranog odnosa majke i djeteta, što sve dijete dobiva u toj ranoj izmjeni kad je najranjivije. Ne radi se samo o usvajanju znanja i vještina na spoznajnoj (kognitivnoj) razini, nego je riječ prije svega o upijanju, pounutrenju majke, svih osjećaja koje majka pruža, kao i ukupnog zajedničkog odnosa i najrazličitijih iskustava unutar tog odnosa.

Dijete u tom ranom razdoblju prvo postaje svjesno sebe, svog postojanja. Potom uči da postoji i druga osoba osim njega samoga. To je važno ne samo zato da kasnije u životu ne bi bilo sebično nego i zato da bi mogao priznavati drugoga i uvažavati ali i voljeti, a što svakako uključuje i žrtvovanje a ne samo zadovoljstvo i užitak. Naime, svaki zreli odnos uključuje i odricanje i žrtvu za bliske i manje bliske osobe, za obitelj, vjeru i domovinu. To uključuje postojanje uzora (ideala) a što je u izravnoj opreci sa hedonističkim nazorom u kojem je sve roba na prodaju. Sve, pa i ljudi, pa i oni najbliži, pa čak i vlastita djeca. U prvim godinama života, uz majku i prisan, prije svega tjelesni doticaj, djeca stječu i tzv. "temeljnu sigurnost" a što im omogućuje da kasnije u životu mogu propitivati stvarnost, slobodno i bez straha istraživati okolinu i tražiti rješenja za neprilike koje život nužno donosi. A to znači biti neovisna osoba koja neće prodati svoja uvjerenja i slobodu i samo kimati glavom novim i starim gospodarima. Istaknuo sam kako ta rana osjećajna izmjena dobiva svoju priliku unutar razmjerno kratkog vremenskog razdoblja, do 3. godine života. Što se tada propusti često je nemoguće nadoknaditi u kasnijim životnim razdobljima, pa čak i u intenzivnim psihoterapijama.

Divlja djeca

O tome nam ponovo govori pučka mudrost: „Željezo se kuje dok je vruće“. Je li uistinu danas nekome u interesu da naša djeca propuste razdoblje dok su "vruća" (toplina uz majku) i ostanu neoblikovano nekovano željezo, tj. bezdušni psihopati ili nešto poput životinje? Poučan je primjer tzv. "divlje djece". Radi se o djeci koju su roditelji odbacili i ostavili negdje u divljini pa su ona odrasla uz divlje životinje, kao Romul i Rem u Rimskoj mitologiji, npr. Jedan od najpoznatijih stvarnih slučajeva divljeg dječaka je Viktor iz Aveyrona. Nakon što bi bili uhvaćeni, takva se djeca više nisu mogla prilagoditi na blizinu čovjeka, spavala su danju a noću često zavijala poput vukova, npr. Nisu mogla naučiti niti govoriti. U pravilu nisu doživjeli zrelu dob. A da postoje planovi da se od čovjeka napravi životinja, može se zaključiti i po izvedbi ("performansu") u Londonskom zoološkom vrtu, prije godinu, dvije dana. U kavez su umjesto divljih životinja stavljeni ljudi. A drugi ljudi, posjetitelji su promatrali svoju vrstu u kavezu i silno se zabavljali. Bar su nas tako uvjeravala priopćavala. A slična je izvedba navodno ponovljena i u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Na žalost čovjek iz dana u dan sve više gubi svoju ljudsku suštinu, one vrjednote koje su ga činile čovjekom. Čini se kako je ostvarenje programa Kurta Lewina iz londonskog Tavistoškog instituta, "Mijenjanje slike čovjeka", u punom zamahu. A jedna od glavnih poluga tog projekta je, kako se čini, upravo odvajanje majke od djeteta .

Moje zagovaranje čuvanja ranog odnosa majke i djeteta na spomenutom skupu, moglo je izazvati i neke nedoumice. Tako su izneseni i podaci o tome kako vraćanje djeteta iz jaslica i vrtića majci uistinu nije polučilo očekivane rezultate. Iz izrečenog bi se moglo zaključiti kako nema smisla vraćati majku djetetu i da je za dijete jednako dobro odrastanje u ustanovi. Mišljenja sam kako je moguće i drugačije razumijevanje navedenog istraživanja. Suvremena majka je putem priopćavala i društvenih pritisaka, već u znatnoj mjeri promijenjena u odnosu na tradicionalnu majku. Kad takvu majku čak i vrate djetetu, ona više u sebi nema čitav onaj fantazijski i osjećajni svijet koji ju je ranije činio majkom tako da više nije u stanju ispuniti djetetove razvojne potrebe. Slično je i kod depresivnih majka koje tjelesno jesu s djetetom ali su mu osjećajno potpuno nedostupne.

A da se radi o izuzetno važnom pitanju, svjedoči i događaj sa jedne od ljetnih psihoanalitičkih škola dječje i adolescente psihijatrije. Vrijeme nakon predavanja bilo bi uvijek rezervirano za rasprave. Pritom se poticalo nas sudionike na raspravu a trening analitičari su se u pravilu suzdržavali od rasprave ili bi je sveli na najmanju moguću mjeru. Ali ovaj je put uslijedio neočekivani obrat. Jedna je analitičarka iznijela stav kako odrastanje u židovskom kibucu, dakle u zajednici među različitim skrbnicima i odgajateljima, ispunja sve djetetove potrebe i da je jednako vrijedno sazrijevanju uz vlastitu majku. Na to je reagirala druga analitičarka braneći kao nezamjenjiv prisni odnos majke i djeteta. U toj akademskoj izmjeni stavova i protustavova moglo se uočiti jasno uzbuđenje toliko netipično za inače mirne i staložene analitičare. Nitko drugi nije ni uspio sudjelovati u raspravi. Iz svega sam izveo zaključak kako se ovdje radilo o nečem uistinu temeljnom za psihologiju čovjeka. O načinu ranog razvitka i odrastanja djeteta u velikoj mjeri ovisi kakav će netko biti kao odrastao čovjek. Tako se uvođenjem novog razvojnog okruženja djetetu, zapravo stvara i „novi čovjek“. Po ko zna koji put u povijesti. I upravo bi s tim u vezi mogle biti i ove silne promjene u djece, tolike da više ni sami ne znamo kako bi s njima izašli na kraj.

Zašto smo sve tiši?

Dok ovo pišem, pitam se, pa zar smo zaista dotle došli da ja o ovome uopće moram pisati. Pa mnoštvo je stručnjaka već odavno reklo svoj sud, Harlow, Bowlby, Ainsworth, da spomenem samo neka od najpoznatijih imena. "Dati dite materi", pa zar to treba još nekome objašnjavati? Na žalost, čini se da treba, itekako. Dok nam još ponegdje dopuste priliku. Naime svakodnevno smo bombardirani "novim vrjednotama", "novom estetikom", "novom osjećajnošću"... nužnim za izgradnju tog "novog čovjeka" pa time i novog svjetskog poretka. Za stare, "nazadne" vrjednote u tom novom poretku nema mjesta. Dio ljudi su i sami žrtve takvog savršeno uhodanog sotonskog stroja pa i nesvjesno počinju zagovarati "vrjednote" koje vode ka uništenju ljudskog roda. Dio ljudi pak, među kojima ne nedostaje i onih iz struke, su potpuno svjesni kamo sve ovo vodi ali ih nije briga dok god im njihovo sluganstvo nosi neku korist.

Slično je bilo i s istospolnošću. U razredbama bolesti se istospolnost svrstavala u nastranost, u DSM-u do 1973. a u MKB-u do 1990. I dan danas još kolege psihijatri i psihoterapeuti uglavnom nisu mijenjali stav ali su ipak sve tiši. Danas reći da je homoseksualnost nastranost znači biti u najmanju ruku "politički nekorektan" i "homofoban" a već su i u Hrvatskoj pale prve presude za "zločin mržnje" prema istospolcima. Stručnjaci koji se i dalje usude držati svojih načela možda još uvijek neće u zatvor ali im je onda zajamčeno barem javno blaćenje ili u najmanju ruku potpuno prešućivanje, ovisno o tome, u kojoj mjeri okrivljeni "shvati svoju zabludu". Prof. Grudenu su tako iz školske knjige koja je već bila u tisku izbacili poglavlje koje je bio napisao a nevladine udruge traže od liječničke komore oduzimanje njegove dopusnice za rad. Na žalost, prof. Spajić Vrkaš je bila u pravu kad je rekla da je znanje postalo roba koja se prodaje onom tko bolje plaća. Istina i dobrobit čovjeka su pritom potpuno nebitni. Stručnjaci su uglavnom tu samo da kimaju glavom. Nevjerojatno kako im dobro ide.

I na koncu, šteta je što nakon predavanja nije bilo više rasprave. Na domjenku sam mogao čuti niz razmišljanja koja bi sigurno dala značajan doprinos skupu.

Članak "Sukob mišljenja kao imperativ" objavljen je u tjedniku "Makarsko primorje" 10. ožujka 2009. a povodom 5. obljetnice održavanja Govornice. Novinar Joško Lopar sa mnom je razgovorao i napravio snimke. Prvotno je bilo predviđeno da razgovor iziđe u prethodnom broju, na dvije stranice. Poslije je, zbog nedostatka prostora, članak objavljen u nešto kraćem obliku. Zbog toga su neki dijelovi ispušteni. Obzirom da na svemrežnom izdanju lista članak nije objavljen, ja ga ovdje donosim na blogu. Po sjećanju, donosim i ostale dijelove članka koji nisu ušli u tiskano izdanje lista a koje radi razlikovanja donosim iskošeno.

Sukob mišljenja kao imperativ

Prva tribina Ive Duževića održana je u veljači 2004. pod nazivom "Razgovori u Matici". Psihijatar i psihoanalitički psihoterapeut, dr. med. Ivo Dužević u to je doba bio član predsjedništva makarskog Ogranka Matice hrvatske. U želji javnog progovaranja o temama koje se često prešućuju, pokreće tribinu koje je danas (nakon što mu u travnju 2006. Matica otkazuje gostoprimstvo) poznata kao Govornica HKV-a i Ive Duževića. Često osporavana i kritizirana, a kako Dužević često ističe, sasvim pogrešno shvaćena, te suočavana sa brojnim poteškoćama u radu, Govornica kontinuirano djeluje već punih pet godina i kao takva, jedina je tribina u Makarskoj koja poziva na dijalog te javno, civilizirano suprotstavljanje stavova. Sve ovo povodom je za razgovor s Ivom Duževićem o Govornici, ali i o nekim temama koje tribina često ističe, a izazivaju pozornost dijela naše javnosti.

MP: Tko je Ivo Dužević, utemeljitelj i voditelj kontroverzne Govornice?

Moje je prezime podrijetlom sa otoka Hvara. Koncem XIX. stoljeća, u Makarsku se s obitelji doselio moj predjed Ivan. U Donjoj luci je utemeljio brodogradilište i podigao hotel "Rivijeru" (današnja "Žuta kuća"). Neki će se sjetiti i mog dida Tome (Tomažina) koji je pod stare dane još izrađivao samo kaiće. Kako su moji roditelji službu dobili u Splitu, tamo sam uglavnom i pohađao školu. Medicinski fakultet završio sam u Zagrebu kao i kasnije specijalizaciju iz psihijatrije, a također i užu specijalizaciju iz psihoanalitičke psihoterapije. Od 2001. godine u vlastitoj ordinaciji, uz uobičajno psihijatrijsko liječenje, provodim pretežno psihoterapiju.

Odgovoriti na pitanje tko sam, podrazumijeva, između ostalog, i ono što osjećam i kako doživljavam svijet oko sebe. U nametnutim "vrjednotama" Novog doba, istina kao da uopće više nije važna. Usprkos vlastitim pogrješkama, ili baš zbog njih, čini se da sam spoznao važnost istine ne samo sa stajališta etike i vjere nego jednostavno i duševnog zdravlja. Psihologijski gledano, ako izgubimo doticaj s istinom, opasnost je i od gubitka doticaja sa stvarnošću, što već po sebi predstavlja ludilo. Ali mi također gubimo i mogućnost iskrenog odnosa i sa bliskim ljudima bez kojih se upravo kao ljudi ne možemo ostvariti, ne možemo doživjeti nepatvorene osjećaje, a potom ni pravu prisnost ni prijateljstvo a kamoli ljubav. I tako postajemo osjećajni invalidi, na dobrom putu da se, u skladu sa ciljevima Novog doba, zapravo svedemo na razinu životinje. Podsjećam kako se se mladi ljudi danas najviše žale na osjećaj praznine. Dakle, da bih mogao živjeti, ja trebam druge ljude s kojima mogu uspostaviti prije svega iskren odnos, a toga je, moj je dojam, sve manje i manje.

MP: Nakon 5 godina djelovanja, mislite li da je Govornica opravdala svoje postojanje?

Uvjeren sam kako Makarska, i ne samo Makarska, vapi za javnom riječi koja ne bi bila pod nadzorom niti u službi interesa, ideologije, politike, javne ili tajne. U tom smislu, Govornica, po mom mišljenju, ispunjava jednu važnu društvenu ulogu. Zbog toga, naravno ima i puno protivnika koji je pokušavaju ukinuti ili pak staviti pod svoj nadzor. Dosadašnje sam pritiske uspijevao izdržati, te ako to budem mogao i ubuduće, Govornica će se svakako nastaviti.

MP: Koliko je uvodničara do sada gostovalo na tribini?

Prva tribina je održana u veljači 2004. u sklopu Matice hrvatske. Nastavile su se u redovitom mjesečnom ritmu s izuzetkom srpnja i kolovoza tako da ih je do sada bilo 50. Nabrajanje uvodničara bi potrajalo. Ovdje ću zato samo reći da su to bili neki od najpoznatijih hrvatskih umnika, od gostiju iz Splita, Herceg Bosne i Zagreba pa do Makarana od kojih ne mogu ne spomenuti našeg dragog fra Karla Jurišića. Uistinu sam zahvalan svima koji su uložili svoj trud i vrijeme da bi s drugima podijelili svoje spoznaje, stavove i uvide ali i izložili se i neslaganjima nazočnih a ponekad i raznim neugodnostima. Moja je želja da upravo Makarani i budu uvodničari a upravo je to najteže postići.

MP: Koji su ciljevi Govornice?

Uvjerenja sam kako postoje pojedinci i udruge, javne i tajne, koje usmjeravaju našu pažnju sa životnih problema na ona rubna i potpuno nebitna. Postupak se odvija najviše putem priopćavala a ima više naziva, između ostalih "društveno inženjerstvo" ili onaj poznatiji kao "ispiranje mozga". Po meni je to ogledni primjer urote, ne "teorije" nego upravo njene svakodnevne primjene. U hrvatskom slučaju, tu je još i izostanak lustracije tako da mi danas uopće ne znamo tko je tko. Zato je moguće, slikovito rečeno, da nas do kraja opljačkaju, potom nam zapale kuću, a mi se istovremeno nasmrt posvađasmo, tko igra bolji nogomet, Chelsea ili Milan. Namjera Govornice stoga i jest otvarati upravo te prešućene i namjerno zanemarene teme i na taj način bar malo probuditi ljude iz hipnotskog transa u koji su vrlo vješto uvedeni. Zar se uistinu nas ne tiče zračenje iz tzv. "baznih" stanica, iz mobitela ili sa bežičnog interneta, GPH (genetski preinačena hrana) kojom nas truju svakodnevno, zaprašivanje otrovima (tzv. "Chemtrails") koje možemo vidjeti skoro svakodnevno na našem nebu, uništenje okoliša i pitke vode? Zar se nas uistinu ne tiče umna i ćudoredna propast naše djece (upravo smo saznali o istraživanju koje potvrđuje smanjenje kvocijenta inteligencije u odnosu na vršnjake od prije trideset godina a svjedočimo, na žalost i pustoš u dječjim dušama)? Zar se nas uistinu ne tiče opasnost da, cijepeći naše djevojčice protiv raka grlića maternice, taj rak upravo izazovemo? Baveći se svim ovim temama, uključujući naravno i traumatske teme iz hrvatske prošlosti, naravno da mi se može prigovoriti da previše govorim o uroti ali ona je tu, "ma koliko mi o njoj šutili". Pa zar za većinu Makarana nije najbolje rješenje da hoteli ostanu u vlasništvu države uz razumno i pošteno upravljanje. Ili ako se hoteli baš i "moraju" privatizirati, zašto se to ne bi učinilo po ESOP-ovom modelu (radničkim dioničarstvom) kako se postupilo u slučaju hotela "Osmine" u Slanom kod Dubrovnika. Cilj Govornice je pomoći ljudima da uvide kako postoje zajednički interesi onkraj naših umjetnih podjela. A te naše podjele, najčešće na lijeve i desne, su zapravo ništa drugo doli podmukla podvala jedne jedinstvene elite i njenih dobro plaćenih prijetvornih sluga a cilj svega je naše ropstvo i uništenje.

MP: Zašto nema uvodničara drugačijeg političkog promišljanja?

Kao što znate na svakom mom plakatu nalazi se i poziv svima, "bez obzira na stranačku pripadnost, odnos prema nacionalnom ili svjetonazor". Tu je i moj broj telefona kao i E-naslov. Na žalost, navale nema. U Makarskoj ima 200-tinjak nastavnika raznih struka. To je veliki potencijal koji je potpuno neiskorišten. U javnom životu Makarske, ti ljudi jedva i da postoje, osim u politici koja ih nadzire. Uistinu je tužno da stručni i misleći ljudi uglavnom odbijaju javno djelovati kao slobodni pojednici. U tom smislu je znakovito i moje nedavno iskustvo iz jedne škole. Kao i drugim školama nudio sam suradnju u nošenju sa, sada već svakodnevnim, sve većim i većim poteškoćama. Osoba s kojom sam razgovarao nije mogla vjerovati da je moj prijedlog školama uistinu samo moj, da to nije u sklopu neke šire inicijative ili udruge, tj. da neko u konačnici ipak ne stoji iza svega toga. Svjestan sam da su sloboda i neovisnost skupe stvari, netko će reći luksuz, ali mi je teško pomiriti se s lakoćom kojom se umnici odriču slobodnog mišljenja i djelovanja. Uvjeren sam da nema slobodne zemlje bez slobodnih pojedinaca.

O HKV-u, urotama i masonima u Makarskoj

MP: Što je u stvari Hrvatsko kulturno vijeće?

HKV je udruga mislećih ljudi koji smatraju kako hrvatska priopćavala ne odražavaju stvarne interese hrvatskog naroda pa zbog toga priređuju tribine, a utemeljili su i svemrežnu stranicu (internetski portal) te se na taj način zalažu da istinska hrvatska misao dopre do što šire javnosti. Nakon što mi je ovdašnji ogranak Matice hrvatske otkazao vođenje tribina "Razgovori u Matici", odlučio sam nastaviti pod novim nazivom i "pod novim krovom", onim HKV-a. Naziv "govornica" je jedna od hrvatskih istoznačnica za tuđicu "tribina" pa sam je zbog toga odabrao.

MP: Često se čuju primjedbe kako se na Vašim tribinama previše govori o globalnim i lokalnim urotama. Kakav je Vaš stav o tome?

Svjestan sam toga, a moje spoznaje su da neke ljude to zaista smeta i umara, ali nekima je to i zanimljivo. Svakako želim naglasiti kako zaista postoje tajne sile i organizacije koje upravljaju svijetom. U temelju urote je laž. Sama činjenica da lustracija nije provedena govori o tome da se mi jako puno lažemo jer puno nas nije ono za što se predstavlja. Zato je ovdje važno spomenuti stav Otta Kernberga, jednog od vodećih svjetskih psihoanalitičara, makar nisu svi kolege s njim suglasni. Kernberg smatra kako u psihoterapiji ne možemo prorađivati depresivne, paranoidne ili sebeljubne sadržaje ako prethodno nismo otvorili one psihopatske od kojih je ključna upravo laž. Ovakav stav sam i ja u potpunosti prihvatio te smatram kako je on važan i u životu općenito a ne samo u terapiji. Odatle i ovo moje "pretjerivanje" s urotama. Činjenica je da naše zdravlje uništavaju i otrovnom hranom i zračenjem i zaprašivanjem iz zrakoplova. A mi se ponašamo kao da je sve u najboljem redu. Ovo poricanje stvarnosti je psihologijski još jedan vrlo nezreo obrazac ponašanja. A to upućuje da smo većina nas žrtve mnoštvenog psihologijskog tzv. "specijalnog" rata, dakle, urote, htjeli to priznati ili ne. Ni naša lokalna sredina nije imuna na tu pojavu, ma što neki o tome mislili. Zna se da u Makarskoj postoji masonska udruga. Čak se govori i o imenu meštra ali se javno o tome šuti.

MP: Možete li spomenuti ime tog meštra?

Ja ne bih htio biti taj koji ga prvi javno spominje. To je javna osoba, poznata svima, ali inače je puno tema o kojima javno ne razgovaramo i ne možemo ih otvarati. Politika je vrlo često zapravo ostvarenje materijalnih interesa uske skupine ljudi, bez obzira na ideologijski predznak. To je nešto o čemu se također javno ne govori, a osobno smatram kako je i to dokaz urote. Političke stranke navodno imaju svoj neki predznak, no to je namijenjeno naivcima, a to bismo trebali biti svi mi koji bi u to trebali slijepo vjerovati. U pozadini toga, oni se sasvim lijepo dogovaraju kako bi ostvarili svoje materijalne interese. To je primjer urote, od najvišeg vrha do dna piramide.

MP: Jeste li član neke političke stranke?

Nisam član niti jedne stranke. Jednako tako, nisam član niti jedne tajne udruge, a to smatram jako važnim napomenuti. To znači da nisam član ni neke obavještajne službe, a niti bilo koje druge organizacije. Puno držim do neovisnosti, a zbog toga trpim i osobnu i profesionalnu štetu.

MP: Planovi za budućnost?

Nastaviti dok god to bude moguće. Poticati ljude na neposredni dijalog, posvjestiti utjecaj javnih i tajnih djelatnosti koje su uperene protiv Makarske i protiv Hrvatske ali i protiv Boga i protiv čovjeka, protiv našeg tjelesnog i duševnog zdravlja ali i slobode i same ljudske biti jer dotle smo, na žalost, došli. I na koncu jedan prijedlog: prije prvih neposrednih izbora za gradonačelnika, predlažem da svaki pristupnik potpiše izjavu kako nije bio u bilo kakvom odnosu ni s Udbom ni s KOS-om, te da ni danas nije član masonerije niti suradnik bilo koje tajne službe.

Dijelovi razgovora koji nisu postali dio članka

MP: Čije su tribine, po vašem mišljenju, bile najuspješnije, a čije bi se mogle smatrati manje uspješnima?

Nakon održane govornice, često čujem različite pa i oprečne dojmove. Općenito na tribinama, kakvoća uvodnog izlaganja, po meni, i nije jedino što je važno. Izuzetno je važna i rasprava. To je ono bez čega govornica i nije govornica. Ipak, zamijetio sam kako već neko vrijeme imamo priličan broj skupova koji se najavljuju kao tribine a da poslije na njima nikome nije ni pružena prilika postaviti pitanje ili izreći mišljenje. Na Govornici, s druge strane, bude uistinu sjajnih komentara i razmišljanja. To me veseli ali i to kad osjetim da na govornici ljudi razmišljaju i da su rekli ono što nigdje drugdje nisu imali prilike reći. Naravno loše je kad se javljaju oni koji sadržajem, nastupom ili pomanjkanjem obzira prema drugima, za cilj zapravo imaju ometanje govornice i ušutkavanje drugih.

Dogodilo se tako da se jedan od sudionika, lijevo liberalnih nazora, javio za raspravu. Strpljivo je čekao svoj red i kad sam mu dao riječ, on je osporavao većinu onoga što je prije toga bio rekao uvodničar, inače poznata javna osoba i sveučilišni profesor. Uslijedio je pokušaj prekidanja i vrlo neugodan verbalni napad zbog čega sam morao "ratovati" sa "presretačem" i "čuvarom monolita" dok sudioniku u raspravi nisam omogućio da završi svoje neslaganje do kraja. Mi smo navodno napustili totalitarni sustav, ali poštivati drugoga kad iznosi različita ili suprotstavljena stajališta, čini se da još uvijek nismo naučili.

MP: Kakvi su problemi s prostorijom za održavanje tribina?

To je veliki problem. Ovo je već sedma dvorana koju smo promijenili u ovih pet godina. Ja sam uistinu zahvalan svakome tko nam omogući korištenje dvorane, naravno besplatno, jer ni sam ne primam, ama baš nikakvu potporu. Problema ima puno. Zna ih biti i sa postavljanjem plakata, ozvučenjem, neprimjerenim grijanjem ili hlađenjem ili pak bukom zbog koje sam onda u nedoumici možemo li uopće nastaviti. Bilo je pokušaja da mi se uvjetuje korištenje dvorane prethodnim razgovorom s nekim utjecajnim ljudima. Takvi bi razgovori, po mom mišljenju, bili u suprotnosti sa načelima slobode i neovisnosti Govornice i zato ih nisam prihvaćao.

MP: Odnosi s lokalnim medijima?

Makarsko primorje i Kronika u pravilu donose najavu za Govornicu. Na RMR-u se često zna dogoditi da malo zaborave. Što se izvješćivanja tiče, na RMR-u ga nema. Makarska panorama (ranije Makarska televizija) je samo jednom izvijestila sa Govornice. MP Govornici da primjeren prostor. Kronika često uopće ne izvijesti sa Govornice, a ako to čini, bude to vrlo oskudno. Način pak, na koji izvješćuju je često takav da izvuku nešto rubno ili potpuno nebitno na površinu dok suštinu u potpunosti zaobiđu. Događa se navođenje riječi koje nisu izgovorene ili pak spajanje uistinu izgovorenih rečenica, ali vremenski udaljenih, u novi zaključak koji uopće ne odgovara onome što je izrečeno. Ponekad imam dojam manipulacije fotografijom, npr. u vezi tribine na kojoj je uvodničar bio gosp. Mladen Schwarz. Gosp. Ferdo Šarić bio je domaćin a ja samo posjetitelj. Nije rijetko ni više ili manje otvoreno izrugivanje ("Gdje je Antikrist?", "Ko o čemu, Dužević o komunizmu", "Seanse u koncertnoj dvorani", npr.). Inače, zbog neistina koje su mi u Kronici pripisane da sam izgovorio, dok mi se javno ne ispričaju, ja sam odlučio za Kroniku ne davati izjave. Možda to njima i nije naročito važno ali meni jest.

MP: Kakvi su odnosi sa Poglavarstvom?

Za moj rad ne primam nikakvu materijalnu potporu. Preuređenje vijećnice traje sad već godinama ali mi u zamjenu za potrebe Govornice nije odobreno korištenje sobe 26. Također s postavljanjem plakata nerijetko bude poteškoća. S druge strane do sada mi nikad nisu uskratili izradu plakata i poziva. Tako bi se odnos Poglavarstva prema Govornici mogao jednom rječju označiti kao zdvojan.