Psihoterapeuti o duševnom zdravlju

Ovaj je članak objavljen u Makarskom primorju pod naslovom "Zaslonski roditelji". U članku na kojeg se nadovezujem, moje ime, u surječju makarske psihijatrije i psihoterapije, nije spomenuto.

U prošlom broju Makarskog primorja (br. 291 od 11. studenog 2008.) mogli smo pročitati o problemima mentalnog zdravlja u Makarskoj. Naslovi su govorili sami za sebe "Rapidan porast psihičkih teškoća", "Makarskoj treba Centar za mentalno zdravlje", "Makarskoj bi bio malo jedan psihijatar". Svakako, lijepo je da se u tjedniku od 24 stranice, psihoterapiji posvećuju dvije u sredini (tzv. "duplerica") uz veliku najavu na naslovnici. Izuzetno je važno govoriti o duševnim problemima koje nam donosi ovo "novo doba" i o načinima kako i mi u svemu tome svjesno ili nesvjesno sudjelujemo.

Veliki dio razgovora posvećen je depresivnim teškoćama. Moj je dojam kako inače u javnosti prevladava slika depresije kao glavnog duševnog problema. Slično je i sa brojnim statistikama. Ovdje mi se čini važnim istaknuti stav jednog od vodećih svjetskih psihoanalitičara, O. Kernberga kako u proradi sadržaja koji dolazi na terapijskom satu, prvenstvo ima neiskrenost (psihopatski sadržaji) a tek kad se oni prorade, moguće je prijeći na ostale među kojima oni depresivni za proradu na red dolaze zadnji.

U članku se spominje i potreba za Centrom za mentalno zdravlje. Više sam godina radio na Klinici za psihološku Medicinu na zagrebačkom "Rebru" (ranije Centar za mentalno zdravlje). Što se tiče rada s pacijentima, problem takvog Centra je skupoća njegovih usluga zbog čega se naplata usluga pretvara u "nemilosrdni rat" sa HZZO-om. Radi se o tome da zaposlenik (psihoterapeut) mora dugo i učestalo raditi sa pacijentom a da bi se postigla trajnija promjena a to je, čini se, za sustav javnog zdravstva jednostavno preskupo.

Nekoliko dana prije izlaska ovog članka u Makarskom primorju, nazvala me je novinarka Kronike da komentiram psihologijska zbivanja zadnje vrijeme. Nisam mogao dati izjavu za objavljivanje prije njihove javne isprike a zbog neistine koju su svojevremeno napisali o meni. Zanimljivo je što bi, da sam prihvatio objavljivanje ponuđenog mi razgovora, u isti dan u dvije novine, različiti sugovornici govorili o istim temama a o kojima se inače i ne piše baš često.

O nekim stvarima nije lako razgovarati

Inače, puno je sredinâ, radnih i životnih, u kojima su ljudi prenapeti, pod stalnim stresom, jako trpe, "pucaju po šavovima" ali pomoć uporno odbijaju potražiti. 200 kn po terapijskom satu za pojedinačnu psihoanalitički usmjerenu psihoterapiju za mnoge je visok izdatak jer to znači mjesečno 800 kn samo za tu stavku. Pa ipak postoji i mogućnost skupinske psihoterapije koja je znatno jeftinija. To je trošak koji bi si puno Makarana moglo priuštiti, ali... Nikome nije lako otvoriti se i razgovarati o stvarima koje za čovjeka mogu biti teške pa i bolne. Ali toliko izražen otpor psihoterapiji uz istovremeno toliko jaku potrebu za njom, tjera na razmišljanje. Pitanje je koliko je otpor u vezi pritiska iz našeg okruženja a koliko bi to mogao biti odraz nekih loših ranih iskustava. Dakle, iskustava iz razdoblja kad se usvajao osjećaj zaštićenosti, mogućnosti dobivanja pomoći i utjehe, kad se stjecalo tzv. "temeljno povjerenje". To pak za posljedicu može imati našu sve veću sklonost glumi i pretvaranju tako da naš život sve više i više sliči onom iz filma "Trumanova priredba" sa J. Carreyem u glavnoj ulozi.

U knjizi D. Meltzera "Psihonalitički postupak" koju u Splitu upravo prevodimo i prorađujemo u sklopu stručnih sastanaka iz dječje psihoanalize, istaknuto je, kao uostalom u psihoanalitičkom štivu uopće, upravo kako je temelj analitičke djelatnosti upravo potraga za istinom. Zato je za sve nas važno razumjeti kako istina nije samo etičko ili vjersko pitanje nego je nezaobilazni dio našeg duševnog zdravlja. A djeca vide naše neprilike sa istinom i izvlače iz toga vlastite zaključke. Zbog toga nama odraslima, već dobro "prilagođenima", dječje reakcije, pobuna, pa i agresija često ostaju potpuno nerazumljivi.

Uvijek iznova nasilje

Poznato je kako su djeca jako izložena sveprisutnima TV-i i videoigrama. Uz pornografiju naći će se tu i obilje nasilja. Na taj način, ti "zaslonski roditelji" sve više istiskuju one prave i djecu "odgajaju" da svoje, bilo nutarnje bilo izvanjske sukobe pokušavaju riješiti ovako „naučenim“ načinom, tj. nasiljem.

U psihoterapiji, ljudi koji su imali loša rana iskustva često imaju potrebu prvo "uništiti" terapeuta (osjećajno i maštajno) a koje "uništenje" terapeut mora moći "preživjeti" da bi pacijent, poistovjećujući se potom sa terapeutom i sam mogao osjećajno preživjeti (prema poznatom dječjem analitičaru D. W. Winnicottu). U sličnim su prilikama danas i naši učitelji ali i svi oni koji se bave djecom a često i odraslima. Ove su prilike lijepo prikazane u filmu "Opasni umovi" sa M. Pfeiffer u glavnoj ulozi učiteljice. Uistinu djeca kao i odrasli postaju sve nasilnija a kako vrijeme prolazi stanje je sve gore. Uvjeren sam kako su stvari došle dotle da je, kako učiteljima tako i roditeljima, potrebna pomoć, za dobrobit njihovu, a samim time i djece.

Zbog svega toga, morali bi se moći malo zaustaviti u našoj sveopćoj trci, zamisliti se nad djetetom ali i nad sobom. Za to je potrebno osigurati vrijeme i miran prostor a po mogućnosti i nekog tko može, hoće i zna pomoći. A sve to nalazimo u psihoterapiji, pojedinačnoj ili skupinskoj.

Obzirom da radim u vlastitoj privatnoj ordinaciji, psihijatrija i psihoterapija su meni jedini posao. A biti "izvan sustava" ima svoje dobre, ali naravno i loše strane, pogotovo obzirom na okruženje u kojem živimo.

Kennedy-ev vapaj

Članak je prvotno bio upućen Hrvatskom listu koji ga nije objavio. Tiskan je u tjedniku "Makarsko primorje" a potom objavljen i na svemrežnoj stranici HKV-a.

Po sveopćem rasulu i borbama, niz neočekivanih obrata i naoko neshvatljivom propadanju hrvatskog društva, dade se zaključiti o mnoštvenoj premreženosti zemlje najrazličitijim sukobljenim obavještajnim zajednicama i tajnim udrugama. O tome je nužno govoriti, upoznati prije svega mlade da ne bi postali žrtve vrbovanja takvih mreža i sebi već zarana uništili mogućnost punog života. Za tako što nužna je pretpostavka sloboda i otvorenost jer bez toga nema ni prisnosti odnosa pa ni ljubavi koja i jest pravi smisao života. A iz dana u dan postaje sve očitije da mnoštvo ljudi nema nikakve slobode, da su isključivo lutke na koncu, glumci kojima drugi stalno pišu neke nove scenarije. Ovo društvo sve više sliči na ono iz slikopisa "Trumanova priredba". Neki su doduše obilno nagrađeni ali ni savršeno odglumljeni osmjesi ne mogu sakriti svu njihovu duševnu i duhovnu bijedu zbog čega sve više postaju "zombiji" – hodajući mrtvaci, bez iskrenosti, bez topline, bez ljudskosti.

Slijedi članak.

O postojanju globalne urote postoji bezbroj dokaza, pa ipak velikom broju ljudi je teško u nju povjerovati. Tome je sigurno više razloga. Za jedan dio ljudi postojanje urote je toliko zastrašujuće da se od tjeskobe brane tako da za nju "ne znaju". Naravno dio ljudi u toj uroti svjesno i djelatno sudjeluje pa je za očekivati kako sami "pojma nemaju" a one koji je prokazuju proglašavaju luđacima. Treba li ovdje podsjetiti na upornost kojom se stalno "zaboravlja" da u Hrvatskoj lustracija nije provedena i da samo zbog toga, ako zbog ničeg drugog, ne možemo znati tko je tko, pa makar kako nas proglašavali paranoidnima. Za neke doduše i znamo.

Pa zar urota nije i to što su hrvatski junaci po haaškim i hrvatskim tamnicama? Zar urota nije i smojinsko orjunaštvo koje nam se ponovo nameće, opisanoj u knjizi Joška Čelana "Spomenik izdaji". Zar urota nisu i zakoni koje donosi Hrvatski (nekad i državni) sabor? Zakoni po kojima je izvršena privatizacijska pljačka. Zakoni po kojima se prilagođavamo bezbožnoj EU. Pa zar urota nije i potpuno prešućivanje prosvjeda unutar zgrade EU parlamenta koji se ipak mogu vidjeti na Youtube-u. Zar urota nije i naše sustavno trovanje genetski preinačenom hranom (GPH) o čemu svjedoči W. Engdahl u svojoj knjizi "Sjeme uništenja". Do hrvatske javnosti se probio tek osječki slučaj smjenjivanja ravnatelja ZZJZ dr. Josipa Milasa jer je javnosti rekao kako nas lažu i kako nas truju. Slučaj je u svojoj kolumni opisao Josip Jović. Širu urotu u Hrvatskoj Jović je opisao u knjizi "Život po protokolima". Zar urota nije i sustavno zaprašivanje kemijskim otrovima iz posebno prilagođenih zrakoplova, tzv. "Chemtrails". Zar urota nije i sve što se događalo u vezi rušenja "Njujorških blizanaca". Ruski general L. Ivašov, dopredsjednik ruske Akademije geopolitičkih poslova, nas upozorava kako međunarodni terorizam ne postoji, samo tajne službe koje ga za svoje ciljeve, takvim prikazuju (http://www.voltairenet.org/article133909.html). Sada čak i BBC priznaje da Al Quaida nikad nije ni postojala (Youtube). Zar urota nije i sve što se događalo u vezi biologijskog oružja, virusa HIV-a kojim su zaraženi milijuni ljudi. Sada nam se upravo sprema prisilno cjepljenje protiv svinjske gripe. Prokušanim sredstvima pokušava se omalovažiti i proglasiti ludom Jane Buergermeister, hrabru novinarku koja se usudila podnijeti kaznene prijave protiv velikih farmaceutskih tvrtka ali i Svjetske zdravstvene organizacije (vidjeti "Opasnost dolazi od onih od kojih očekujemo spas" na dnevnik.hr). Za "nesreće" u kojima su stradali Ron Brown ili Jörg Haider danas znamo da su vješto pripremljena i odrađena ubojstva. Zar urota nije i veleizdaja "hrvatske" političke elite koja hrvatsko ozemlje predaje tuđinu? A toliko je istinski hrvatske krvi proliveno za slobodu. Zbog sramne predaje hrvatskog ozemlja gosp. Josip Kokić štrajka glađu u zagrebačkim Kamenitim vratima a u "hrvatskim" priopćavalima o tome se ne može naći ni riječi. Pa zar i to nije urota? (Vidjeti na Youtube-u). Naslov knjige R. Eppersona "Nevidljiva ruka" postupno se uvriježio kao istoznačnica za masoneriju, razne Bilderberge, Trilaterale, Vijeća za inozemne odnose i slične "udruge". O uroti izuzetno potkrijepljeno pišu i A. Sutton, J. Coleman, I. Bunič, admiral D. Domazet, M. Lojkić ...

Mogao bih nabrajati unedogled. Ovdje ću samo reći kako na svemrežju o globalnoj uroti postoji niz izjava bivših američkih predsjednika, kongresmena, čak i čuvenog svemoćnog ravnatelja FBI-a E.J. Hoovera. Ali mnogima je i dalje sve to samo "teorija". Zato ću ovdje navesti riječi predsjednika Kennedy-a koje sam našao na Youtube-u pod naslovom "Govor zbog kojeg je ubijen John F. Kennedy". Dok ne dočekamo bolji prijevod evo mog pokušaja. Na početku je TV znak sa natpisom kako prekidaju program radi poruke predsjednika a potom slijedi obraćanje:

"Dame i gospodo,

u slobodnom i otvorenom društvu, odbojna je i sama riječ tajnovitost. A mi smo, kao narod, prirođeno i povijesno protiv tajnih udruga, tajnih prisega i tajnih postupanja. A diljem svijeta, protiv nas je monolitna i bezobzirna urota koja u širenju svog utjecaja počiva prvenstveno na prikrivenim sredstvima, na infiltraciji umjesto na invaziji, na subverziji umjesto na glasovanju, na zastrašivanju umjesto na slobodi izbora.

To je sustav koji je unovačio ogromna ljudska i tvarna vrela izgrađujući gustu mrežu izrazito učinkovitog stroja koji združuje vojne, diplomatske, obavještajne, gospodarske, znanstvene i političke djelatnosti. Njihove pripreme nisu objavljene nego skrivene. [Njihove] grješke nisu u naslovnicama nego su zataškane. Njihovi protivnici nisu hvaljeni nego su ušutkani. Nikakav trošak nije doveden u pitanje a nikakva tajna otkrivena. Zbog toga je atenski zakonodavac Solon proglasio zločinom, za bilo kojeg građanina, ustezanje od rasprave [borbe mišljenja].

Tražim vašu pomoć u ovoj prevelikoj zadaći obavješćivanja i uzbunjivanja američkog naroda. Uvjeren sam, s vašom pomoći, čovjek će biti ono za što je rođen: slobodan i neovisan".

Samo deset dana prije nego će u Dallasu biti smaknut, na sveučilištu Columbia, JFK je rekao slijedeće: "Visoki ured Predsjednika je upotrijebljen za podstrekivanje urote da bi se razorila američka sloboda, i prije nego napustim službu, moram izvijestiti građane o njenom neuspjehu [urote]".

Ali JFK nije završio svoj mandat nego je ubijen. Svjetska urota je nastavila prema svom cilju, oduzimanju naše slobode ali i, sada to postaje potpuno jasno, naših života. Ako želimo uistinu znati što se događa, moramo nužno tumačiti događaje u svjetlu ove "monolitne i bezobzirne urote", kako kaže JFK. Važno je da shvatimo da su uistinu došla zadnja vremena, kako nam to svojim romanom poručuje M. O'Brian, ali i ono najvažnije, da znamo na kojoj smo strani bez obzira gdje do sada bili.