Ovaj je članak objavljen u tjedniku "Makarsko primorje" u odjeljku pisama čitatelja i to u papirnatom izdanju. Obzirom da nije postavljen na svemrežnoj stranici lista ja ga donosim ovdje na uvid možebitno zainteresiranima.

"Dite materi"

Tako kaže pučka predaja. A do sada smo takve narodne izreke smatrali zgusnutim iskustvom dugog niza naraštaja, a koje su se u tom povijesnom trajanju učvrstile kao nepobitne činjenice. Ali danas više ništa nije kao što je još dojučer izgledalo da jest, ni pučka mudrost ni činjenice.

U prošlom je broju MP izvijestilo sa dva skupa, održana jedan za drugim u dva dana, a na kojima su obrađene teme, od presudne važnosti za razumijevanje dječjeg razvitka ali i društva u cjelini. Uistinu je nemoguće ne upitati se, kako i zašto se čovjek ustrajno mijenja sa lošega na gore? Na prvom skupu sam i sam sudjelovao (Okrugli stol: "Odrastanje, kultura i reforma odgojno-obrazovnog sustava", uvodničarka prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš). Za onaj drugi ("parlaonica" u O.Š. "Stjepana Ivičevića", pod nazivom "Potiču li mediji nasilno ponašanje?"), sam na žalost, saznao prekasno. Velika je važnost ovakvih skupova jer su to rijetke prilike da se progovori o, bez pretjerivanja, sudbinskim pitanjima čovjeka danas. Naime, propadanje naše djece se svakodnevno odvija pred našim očima a mi uglavnom ne poduzimamo ništa ili pak sebi tražimo isprike. Sve su učestaliji nedostatak pažnje, ubrzanost i teškoća s učenjem, neprihvatljivo ponašanje (opijanje, uživanje droga, neprimjerena spolnost, nasilje prema sebi i drugome...). A sve je, kako nam djeca otvoreno poručuju, natopljeno nepodnošljivim osjećajem praznine. I unutar struke se sve češće se govori o psihopatizaciji društva. Što je to krenulo po zlu? I to u razmjerno kratkom vremenu. Jer, kako nam svjedoče učiteljice, današnji prvašići su neprepoznatljivi u odnosu na one od prije samo desetak godina.

Toplina majčinskog odnosa

Na okruglom stolu uočljiva je bila i jedna koncepcijska nedorečenost. Skup je najavljen kao okrugli stol da bi u naravi to bilo predavanje na kojem je priliku za mišljenje ili pitanje iskoristila tek jedna osoba, ja. Predavanje prof. dr. Vedrane Spajić Vrkaš je uistinu bilo izuzetno bogato građom. Ja sam ukratko iznio mišljenje o manje zastupljenom dijelu izlaganja, odrastanju, i to njegovom najranijem dijelu kao i posljedicama poremećaja tog ranog razdoblja za kasniji razvoj osobe. Pokušao sam objasniti važnost ranog odnosa majke i djeteta, što sve dijete dobiva u toj ranoj izmjeni kad je najranjivije. Ne radi se samo o usvajanju znanja i vještina na spoznajnoj (kognitivnoj) razini, nego je riječ prije svega o upijanju, pounutrenju majke, svih osjećaja koje majka pruža, kao i ukupnog zajedničkog odnosa i najrazličitijih iskustava unutar tog odnosa.

Dijete u tom ranom razdoblju prvo postaje svjesno sebe, svog postojanja. Potom uči da postoji i druga osoba osim njega samoga. To je važno ne samo zato da kasnije u životu ne bi bilo sebično nego i zato da bi mogao priznavati drugoga i uvažavati ali i voljeti, a što svakako uključuje i žrtvovanje a ne samo zadovoljstvo i užitak. Naime, svaki zreli odnos uključuje i odricanje i žrtvu za bliske i manje bliske osobe, za obitelj, vjeru i domovinu. To uključuje postojanje uzora (ideala) a što je u izravnoj opreci sa hedonističkim nazorom u kojem je sve roba na prodaju. Sve, pa i ljudi, pa i oni najbliži, pa čak i vlastita djeca. U prvim godinama života, uz majku i prisan, prije svega tjelesni doticaj, djeca stječu i tzv. "temeljnu sigurnost" a što im omogućuje da kasnije u životu mogu propitivati stvarnost, slobodno i bez straha istraživati okolinu i tražiti rješenja za neprilike koje život nužno donosi. A to znači biti neovisna osoba koja neće prodati svoja uvjerenja i slobodu i samo kimati glavom novim i starim gospodarima. Istaknuo sam kako ta rana osjećajna izmjena dobiva svoju priliku unutar razmjerno kratkog vremenskog razdoblja, do 3. godine života. Što se tada propusti često je nemoguće nadoknaditi u kasnijim životnim razdobljima, pa čak i u intenzivnim psihoterapijama.

Divlja djeca

O tome nam ponovo govori pučka mudrost: „Željezo se kuje dok je vruće“. Je li uistinu danas nekome u interesu da naša djeca propuste razdoblje dok su "vruća" (toplina uz majku) i ostanu neoblikovano nekovano željezo, tj. bezdušni psihopati ili nešto poput životinje? Poučan je primjer tzv. "divlje djece". Radi se o djeci koju su roditelji odbacili i ostavili negdje u divljini pa su ona odrasla uz divlje životinje, kao Romul i Rem u Rimskoj mitologiji, npr. Jedan od najpoznatijih stvarnih slučajeva divljeg dječaka je Viktor iz Aveyrona. Nakon što bi bili uhvaćeni, takva se djeca više nisu mogla prilagoditi na blizinu čovjeka, spavala su danju a noću često zavijala poput vukova, npr. Nisu mogla naučiti niti govoriti. U pravilu nisu doživjeli zrelu dob. A da postoje planovi da se od čovjeka napravi životinja, može se zaključiti i po izvedbi ("performansu") u Londonskom zoološkom vrtu, prije godinu, dvije dana. U kavez su umjesto divljih životinja stavljeni ljudi. A drugi ljudi, posjetitelji su promatrali svoju vrstu u kavezu i silno se zabavljali. Bar su nas tako uvjeravala priopćavala. A slična je izvedba navodno ponovljena i u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Na žalost čovjek iz dana u dan sve više gubi svoju ljudsku suštinu, one vrjednote koje su ga činile čovjekom. Čini se kako je ostvarenje programa Kurta Lewina iz londonskog Tavistoškog instituta, "Mijenjanje slike čovjeka", u punom zamahu. A jedna od glavnih poluga tog projekta je, kako se čini, upravo odvajanje majke od djeteta .

Moje zagovaranje čuvanja ranog odnosa majke i djeteta na spomenutom skupu, moglo je izazvati i neke nedoumice. Tako su izneseni i podaci o tome kako vraćanje djeteta iz jaslica i vrtića majci uistinu nije polučilo očekivane rezultate. Iz izrečenog bi se moglo zaključiti kako nema smisla vraćati majku djetetu i da je za dijete jednako dobro odrastanje u ustanovi. Mišljenja sam kako je moguće i drugačije razumijevanje navedenog istraživanja. Suvremena majka je putem priopćavala i društvenih pritisaka, već u znatnoj mjeri promijenjena u odnosu na tradicionalnu majku. Kad takvu majku čak i vrate djetetu, ona više u sebi nema čitav onaj fantazijski i osjećajni svijet koji ju je ranije činio majkom tako da više nije u stanju ispuniti djetetove razvojne potrebe. Slično je i kod depresivnih majka koje tjelesno jesu s djetetom ali su mu osjećajno potpuno nedostupne.

A da se radi o izuzetno važnom pitanju, svjedoči i događaj sa jedne od ljetnih psihoanalitičkih škola dječje i adolescente psihijatrije. Vrijeme nakon predavanja bilo bi uvijek rezervirano za rasprave. Pritom se poticalo nas sudionike na raspravu a trening analitičari su se u pravilu suzdržavali od rasprave ili bi je sveli na najmanju moguću mjeru. Ali ovaj je put uslijedio neočekivani obrat. Jedna je analitičarka iznijela stav kako odrastanje u židovskom kibucu, dakle u zajednici među različitim skrbnicima i odgajateljima, ispunja sve djetetove potrebe i da je jednako vrijedno sazrijevanju uz vlastitu majku. Na to je reagirala druga analitičarka braneći kao nezamjenjiv prisni odnos majke i djeteta. U toj akademskoj izmjeni stavova i protustavova moglo se uočiti jasno uzbuđenje toliko netipično za inače mirne i staložene analitičare. Nitko drugi nije ni uspio sudjelovati u raspravi. Iz svega sam izveo zaključak kako se ovdje radilo o nečem uistinu temeljnom za psihologiju čovjeka. O načinu ranog razvitka i odrastanja djeteta u velikoj mjeri ovisi kakav će netko biti kao odrastao čovjek. Tako se uvođenjem novog razvojnog okruženja djetetu, zapravo stvara i „novi čovjek“. Po ko zna koji put u povijesti. I upravo bi s tim u vezi mogle biti i ove silne promjene u djece, tolike da više ni sami ne znamo kako bi s njima izašli na kraj.

Zašto smo sve tiši?

Dok ovo pišem, pitam se, pa zar smo zaista dotle došli da ja o ovome uopće moram pisati. Pa mnoštvo je stručnjaka već odavno reklo svoj sud, Harlow, Bowlby, Ainsworth, da spomenem samo neka od najpoznatijih imena. "Dati dite materi", pa zar to treba još nekome objašnjavati? Na žalost, čini se da treba, itekako. Dok nam još ponegdje dopuste priliku. Naime svakodnevno smo bombardirani "novim vrjednotama", "novom estetikom", "novom osjećajnošću"... nužnim za izgradnju tog "novog čovjeka" pa time i novog svjetskog poretka. Za stare, "nazadne" vrjednote u tom novom poretku nema mjesta. Dio ljudi su i sami žrtve takvog savršeno uhodanog sotonskog stroja pa i nesvjesno počinju zagovarati "vrjednote" koje vode ka uništenju ljudskog roda. Dio ljudi pak, među kojima ne nedostaje i onih iz struke, su potpuno svjesni kamo sve ovo vodi ali ih nije briga dok god im njihovo sluganstvo nosi neku korist.

Slično je bilo i s istospolnošću. U razredbama bolesti se istospolnost svrstavala u nastranost, u DSM-u do 1973. a u MKB-u do 1990. I dan danas još kolege psihijatri i psihoterapeuti uglavnom nisu mijenjali stav ali su ipak sve tiši. Danas reći da je homoseksualnost nastranost znači biti u najmanju ruku "politički nekorektan" i "homofoban" a već su i u Hrvatskoj pale prve presude za "zločin mržnje" prema istospolcima. Stručnjaci koji se i dalje usude držati svojih načela možda još uvijek neće u zatvor ali im je onda zajamčeno barem javno blaćenje ili u najmanju ruku potpuno prešućivanje, ovisno o tome, u kojoj mjeri okrivljeni "shvati svoju zabludu". Prof. Grudenu su tako iz školske knjige koja je već bila u tisku izbacili poglavlje koje je bio napisao a nevladine udruge traže od liječničke komore oduzimanje njegove dopusnice za rad. Na žalost, prof. Spajić Vrkaš je bila u pravu kad je rekla da je znanje postalo roba koja se prodaje onom tko bolje plaća. Istina i dobrobit čovjeka su pritom potpuno nebitni. Stručnjaci su uglavnom tu samo da kimaju glavom. Nevjerojatno kako im dobro ide.

I na koncu, šteta je što nakon predavanja nije bilo više rasprave. Na domjenku sam mogao čuti niz razmišljanja koja bi sigurno dala značajan doprinos skupu.

Ovo naše izviješće smo uz slike bili uputili "Makarskom primorju" ali ga ono nije objavilo. Za takav postupak je poslije u privatnom razgovoru navedeno nekoliko razloga s kojima se teško suglasiti.

Župna crkva sv. Luke ev. u Trnbusima

TRNBUSI:

ŽALOBNO SJEĆANJE ZA POGINULE USTANIKE

U subotu, 25. srpnja prijepodne, u Ogorju Gornjemu, kraj Muća, a popodne, u Trnbusima, kraj Blata na Cetini, održana su žalobna sjećanja na poginule članove skupine Fenix '72. Njih su pripremili: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iz Zagreba, i Hrvatsko dobrotvorno katoličko društvo, iz Sarajeva, a u dogovoru s rodbinom pripadnika Skupine. Pokrovitelji žalobnoga sjećanja bili su: HVIDRA Republike Hrvatske, HVIDRA HVO-a i udruga Hrvatska uzdanica.

Kao što je poznato, naoružanu skupinu Fenix utemeljila je iseljenička udruga Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Njezini članovi, rodom iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tajno su, godine 1972., prešli granicu tadanje države, da bi podignuli ustanak i oslobodili hrvatske krajeve, a povod zato su im bili Hrvatsko proljeće i sveučilištarski prosvjedi u Zagrebu.

Tada su, u Ogorju Gornjemu, 24. srpnja 1972., poginuli: Ilija Glavaš, Filip Bešlić i Stipe Ljubas, a Petar Bakula je zarobljen a poslije je ubijen bez suđenja. U Trnbusima su, 21. srpnja 1972., poginuli vođe skupine Fenixa '72. Ambroz Andrić i Pave Vegar.

Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko tristotinjak ljudi, koji su molili za poginule u Ogorju Gornjemu, u Trnbusima i za sve poginule iz spomenute skupine. Misu su govorili svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat pok. Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra Vinko Prlić, Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je prisutan i don Ivan Kovačević trnbuški župnik. U propovijedi je fra Andrija naglasio da žrtva mladih domoljuba nije bila uzaludna jer je, slijedeči njihov primjer, izniknuo novi naraštaj koji je uspio ostvariti ciljeve za koje su tadanji ustanici poginuli.

Članovi skupine Fenixa bili su predhodnica branitelja iz Domovinskoga rata. – Fenixovci '72 razbili su privid o moći vojske bivše države i njezine nepobjedivosti. Hrabri su 'Bugojanci' uzdrmali njezine temelje pa se bivša država počela urušavati u se i nije se više nikada upostojila a 19 godina poslije uništenja 'Bugojanske skupine' raspala se a Republika se Hrvatska osamostalila… Njihov pothvat, njihova ljubav za našu domovinu i njihova hrabrost, vrijedni su divljenja i čuđenja. Poginuli su mladi za Hrvatsku. Za njihove se grobove ne zna. Danas, ovdje u ozračju hrvatske slobode, možemo govoriti i svjedočiti istinu o svakomu od onih koji su započeli Rat prije rata… - reče fra Andrija u propovijedi. Don Marijan Kancijanić je poslije kraj spomenika naglasio važnost spoznaje istine i njezino prenošenje mlađim naraštajima.

Makarani su sudjelovali na misi, kao pjevački zbor župe Kraljice Mira, u Trnbusima i na molitvi i polaganju vijenaca, koji je predvodila č. s. Bernardina Crnogorac, čiji je brat pok. Stjepan nestao godine 1972. i do danas se o njemu ništa ne zna.

Ivo Dužević

s. Bernardina Crnogorac