Iduća Govornica

Od 15. studenog do 15. prosinca mjesec je borbe protiv bolesti ovisnosti. U ovom razdoblju naša je pažnja više nego inače usmjerena na ovaj teški poremećaj i njegove posljedice kako za društvo u cjelini tako i za pojedinca i obitelj. Postoji više pristupa poremećaju. Ćudoredni pristup težište stavlja na ne/odgovornost samog ovisnika kojemu da je jedini cilj vlastito zadovoljstvo uz potpuno zanemarivanje štetnih posljedica po samog ovisnika ali i ravnodušnost prema patnji bližnjih. Drugi pristup polazi od ovisnosti kao bolesti. Ovisnika se ne smatra odgovornim za poremećaj zbog dijelom nasljedne uvjetovanosti. Na taj način kod ovisnika se umanjuje osjećaj krivnje koji nužno prati ranije spomenuti moralni pristup. Treći pristup je psihodinamski koji je usmjeren prema psihologijskim uzrocima poremećaja. Koliko bolest ovisnosti može biti posljedica drugih psihijatrijskih poremećaja, kronične tjeskobe ili depresije npr.? Koliko je to pitanje poremećenog samopoštovanja ili pak neuspjeli pokušaj prilagodbe na okolinu koja se stalno i korijenito mijenja? U kojoj mjeri i okolnosti iz djetinjstva mogu utjecati na pojavu poremećaja? U boljem razumijevanju ovih okonosti pomoći će ovaj put voditelj Govornice dr. med. Ivo Dužević, psihijatar i psihoanalitički psihoterapeut.

Pozivamo sve ljude dobre volje bez obzira na stranačku pripadnost, odnos prema nacionalnom ili svjetonazor, na otvoreni razgovor.

Također, molimo one koji bi bili voljni biti uvodničarem na nekoj od budućih govornicâ, da se jave voditelju tribinâ, dr. Ivi Duževiću na E-naslov Ivo.Duzevic[pri]xnet.hr ili na tel. 611-827.

Pothvat 'Mjesec'

U ovom napisu koristim kratice: DG za dalekoglednicu (televiziju), SM za svemrežje (internet), SP za slikopis (film).

Nedavno smo na DG imali prilike vidjeti dokumentarac "Operacija Mjesec". Upravo je tako stajalo u najavama programa. Poslije je bila znakovita suprotnost između snažnih osjećaja koje je u gledateljima ovaj SP pobudio i skoro pa potpune odsutnosti komentara u priopćavalima. Raščlanjujući sve dostupne podatke, slike, snimke, svjedočenja sudionika tog pothvata, gledatelji su mogli shvatiti što se 1969. godine stvarno događalo: čovjek se zapravo nikad nije iskrcao na mjesec. Sve je bila prijevara radi promidžbenog učinka, tehnologijske pobjede SAD-a nad suprotstavljenim Sovjetima a na taj način i radi rušenja komunizma. U dokumentarcu je pobrojano niz argumenata koji nesporno potvrđuju da je sve bila laž snimljena u studijima MGM kraj Londona, istim studijima u kojima je prije toga snimljena i Kubrickova "Odiseja u svemiru".

Ali ..., e sad dolazi ono čuveno "ali ...". Ali pri kraju dokumentarca se moglo vidjeti kako sudionici dobivaju nekakav papir te se potom smješkaju i govore kako su sa zadovoljstvom sudjelovali u emisiji. Učinjeno je to na način da se u početku ne zna kakav su to papir dobili a nije odmah bilo jasno ni zbog čega se smješkaju. Mnogim gledateljima to očito nije bilo jasno ni kasnije ili se pak tih kratko umontiranih dijelova više nisu ni sjećali. Čini se kako je tek manji dio gledatelja uspio shvatiti da je sve to neka, pomalo nastrana, zafrkancija te da su na onim papirima zapravo bile uloge koje su sudionici (na kraju, ispada glumci) igrali.

Podvaline podvale podvala

To s papirima na kraju prikazano je kratko i površno, isprepleteno sa odjavnom špicom, na jedan, rekao bih, podgranični način (subliminalna poruka), tj. negdje na granici zamjetljivog. Čitajući jedini forum koji sam na SM našao o dokumentarcu, vidio sam da su i tamo ljudi bili zbunjeni i posvađani. Kao da nam je neka "nevidljiva ruka" bacila, kao i toliko puta do sada, kost pa se naslađuje kako se mi onda glođemo. Kao što vidimo, postoji tehnika. Nešto je rečeno i nije rečeno, istina je i nije istina. Podvala je i nije podvala. Na Youtube-u sam poslije našao kako je i sama podvala ustvari podvala ("Moon landing hoax is a hoax"). Čovjek se upita, pa tko je tu lud?

Na Youtube-u sam odgledao dva skoro istovjetna dokumentarca. Jedan iz tri dijela gdje su izbačeni dijelovi sa papirima i osmjesima tako da SP čovjek gleda kao normalan dokumentarac kojem se vjeruje. Vidio sam i onu drugu inačicu, u šest dijelova, ovaj put dopunjen papirima i osmjesima. Pa tko voli, nek izvoli. Tehnika ovdje primijenjena istovjetna je onoj u čuvenom radijskom "izravnom prijenosu invazije marsijanaca" Orsona Wellesa iz 1938. godine. Većina ljudi je tada propustila "uhvatiti" očito prekratku uvodnu napomenu kako se radi o inscenaciji a ne o prijenosu "u živo" a onda su krenula dramatična "izravna javljanja s terena". Poslije su naravno, puno bolje i potpunije objasnili o čemu se zapravo radilo ali je neželjeni(?) učinak već bio postignut. Mnoštvo je ljudi u panici zakrčilo ceste bježeći pred marsijancima kako bi utočište potražili u planinama. Slična je tehnika fluidne stvarnosti i neizvjesnosti primijenjena i u poznatoj seriji "Dosje X".

Dakle, na ovim i sličnim primjerima možemo vidjeti kako naša okolina u kojoj se zrcalimo i koja nas oblikuje, postaje nejasna, zdvojna, nevjerodostojna, neistinita, patvorena. Sve je ciničko ruganje i sprdnja. Ili možda ipak nije? Ili je to ipak prava stvarnost? Ovakve, u nas ubačene dvojbe, nesigurnosti, postaju dio nas i time mi sami postajemo poput nje, zdvojni i nesigurni. Ali zbog toga, potom i povodljivi, skloni prihvatiti izbor i rješenja istih onih koji su nas, između ostalog i ovakvim SP-ima, i uveli u to stanje zdvojnosti. Slično je i s nasiljem i pornografijom koji tako postaju naše "nove vrijednosti", naša "nova kultura" a mi neki "novi ljudi" a zapravo u sve većoj mjeri ono što smo još do jučer nazivali psihopatima. Ne zaboravimo, djeca to osjećaju i uzvraćaju na svoj način.

U psihijatriji se smatra kako ne postoji jedinstven uzrok shizofrenije nego više čimbenika doprinosi nastanku bolesti. Jedan od važnijih je svakako i tzv. "dvostruka poruka" ("double bind"). Na primjeru ovog dokumentarca vidimo kako se "dvostruka poruka" koristi kao tehnika proizvodnje ludila. Gledateljstvo (mnoštvo) postaje zbunjeno, rastrojeno, i ne snalazeći se u porukama koje dobiva, uznemireno. Ne zna što je stvarnost a što nije, ne može više tu stvarnost shvatiti, u odnosu na tu stvarnost se postaviti i konačno, najsvrsishodnije reagirati i uopće normalno živjeti. Ako je nužno, od napada se i braniti. Ali u tome i jest stvar. Tako zbunjeni ne možemo ni shvatiti kakav je to napad i odakle uopće dolazi. Mi se mijenjamo brže od naše sposobnosti da to shvatimo. I tako mi postajemo krotke ovce u Novom svjetskom poretku, toj policijsko-vojnoj diktaturi. "Svojom voljom" prihvaćamo sve bez ikakve volje za otporom.

Stvarnost nam uporno izmiče

Ako su u dokumentarcu nastupili glumci s ulogama, onda to i nije bio dokumentarni nego igrani SP. A ipak u najavi je jasno stajalo baš "dokumentarni". Osim već spomenutih postoji i niz drugih primjera. Cjepiva, genetski preinačena hrana – GPH, zaprašivanje otrovima iz zrakoplova bez oznaka. Sve to uništava naše zdravlje. Pa ipak, puno njih je spremno poreći opasnost jer stručnjaci, ili šute ili nas uvjeravaju u suprotno, ili se bar čini kako nema dovoljno dokaza. Slično je i sa rušenjem Njujorških blizanaca. Stvarnost nam uporno izmiče. Točnije, naša ćutila su zaposjednuta te nam je onemogućen uvid u pravu svarnost, tako da više nismo ni svjesni da živimo nametnutu umjetnu stvarnost a koja i služi tome da nas odvrati od one prave. Ovo je vrlo uspješno prikazano u SP-u "Matrix".

Što se tiče spomenutog dokumentarca, na SM-u se može pročitati kako on spada u skupinu, mogli bi reći, "rugamentaraca" (na engl. mockumentary ili mocking documentary), dakle dokumentaraca rugalica. Nisam imao pojma da tako nešto uopće postoji a dojam je zapravo kako su izmislili cijeli SP žanr samo kako bi ljude izluđivali a onda ih ponovo oblikovali prema njihovim planovima.

Usmjereno mnoštvo i tajne službe

Na Govornici "Usmjereno mnoštvo" (u Makarskoj već 6 godina vodim javne tribine) spominjao sam i Johna Gittingera bivšeg glavnog psihologa u CIA-i i njegovu izjavu: "Svaki čovjek je na neki način ranjiv a ta se ranjivost može iskorititi da se od nekoga napravi ono što se želi napraviti a oni sami to ne žele biti. Od ljudi se može napraviti strojeve, automate za svrhe koje im se odrede".

Kao što sam već spomenuo, mi smo ono što zrcalimo iz našeg okruženja gdje upijamo doživljaje, gdje izmjenjujemo osjećaje. Zato volimo svoje mjesto, dok nam neki sličan grad, u Italiji ili Francuskoj npr., ne znači baš ništa. Taj sklop uspomena, doživljaja, osjećaja čini nas onim što jesmo. A ako se to zrcalo, ta vanjska stvarnost, zamijeni, npr. DG-om, postat ćemo nešto potpuno drugo. I upravo tom cilju služi DG i zato je Luraschi desetljećima nadzirao SP studija. Kao što sam rekao na Govornici "Usmjereno mnoštvo", mijenjati našu svijest upravo i jest cilj onih koji onda tako mogu nama neometano upravljati i sigurno vladati. Govorio sam između ostalog i o poznatom psihijatru, E. Cameronu i njegovim pokusima koje je obavljao za CIA-u u sklopu zloglasnog projekta MK-Ultra. Ovdje se, međutim, ne radi o brisanju naše svijesti i pamćenja elektrošokovima i visokim dozama antipsihotika da bi nam potom u snu putem magnetofona ucijepili novu osobnost. Ovdje je postupak puno istančaniji, puno teže ga je prepoznati a time je opasniji. Učinak je čak i gori od onog Cameronovog. Nismo ni svjesni da smo promijenjeni.

Ali taj CIA-in plaćenik, kao ugledni gospodin i liječnik, predsjednik Svjetske psihijatrijske udruge i mason, nikad nije ni optužen za svoja nedjela a kamoli osuđen. Za utjehu na Youtube-u možemo naći tek izraze žaljenja bivšeg predsjenika SAD-a B. Clintona. I danas ima finih i poznatih, uglađenih i uglednih, sposobnih i stručnih ljudi, a u suštini zločinaca, koji, kao ni spomenuti ugledni psihijatar, nikad neće odgovarati za svoje zločine, bez obzira koliko ljudi unesrećili, koliko ljudi zarazili ili ubili, koliko obitelji rastrojili, koliko djece i odraslih izludili.

Stvarnost kao niz krivotvorina i laži

Je li čovjek bio na mjesecu ili nije? Po svim argumentima koje smo do sada čuli i vidjeli, ne samo u ovom "rugamentarcu", može se zaključiti kako je taj "epohalni pothvat" još jedan u nizu laži i prijevara. Naša stvarnost se doima kao niz krivotvorina, od Pearl Harboura i rušenja Njujorških blizanaca do tzv. "demokracije" i tzv. "ljudskih prava". Domovinski obrambeni rat se krivotvori pred našim očima usprkos mnoštvu svjedoka. Ali to mnoštvo je usmjereno, a time i ušutkano. Admiral D. Domazet Lošo nas upozorava na informacijski rat i njegove metode. U tom surječju, možemo se upitati, slijedi li neka vrsta napada širih razmjera u sklopu kojega bi ovaj "rugamentarac" i njemu slična izluđivanja ljudi bili uvod, neka vrsta "topničke pripreme" (pandemija i proglašenje ratnog stanja npr.)?

Odsutnost komentara (kritičara, komentatora, blogera) na spomenuti dokumentarac se možda može shvatiti kao izraz zbunjenosti i nesnalaženja. Možda osvrta nema i zbog osjećaja postiđenosti jer smo "pali na štos". Ali upravo tu možemo vidjeti da se stidom zbog "padanja na štos" može uspješno suzbiti naša moć mišljenja i potom proizvesti naša šutnja. Ne bih htio vjerovati kako je "nevidljiva ruka" onemogućila osvrte. Moguće da je tome doprinio i strah od izjašnjavanja o "nezgodnoj temi" za koju više nismo ni sigurni je li uopće "tema" pa je sve skupa onda najbolje preskočiti. Ali, u psihologiji, što je neka tema "nezgodnija" to je tim važnije o njoj razgovarati. Istina oslobađa, bez obzira koliko teška ili nerazumljiva bila i bez obzira koliko mi zbog toga od nje bježali. Da ne bi bili tek dijelovi usmjerenog mnoštva, izluđenog mnoštva, dužnost nam je uložiti napor, pokušati shvatiti istinu, pokušati shvatiti tko i zašto, na kakve sve manje ili više uočljive načine s njom i zbog čega manipulira. I prije svega, ne dati se potkupiti ni vrbovati. Živjeti istinu i živjeti za brata čovjeka bez obzira koliko on sada bio protiv nas. Budimo ga iz nametnutog i zlokobnog ali njemu ugodnog sna. Naravno da ćemo postati njegovi "neprijatelji".

Ovaj je članak objavljen u tjedniku "Makarsko primorje" u odjeljku pisama čitatelja i to u papirnatom izdanju. Obzirom da nije postavljen na svemrežnoj stranici lista ja ga donosim ovdje na uvid možebitno zainteresiranima.

"Dite materi"

Tako kaže pučka predaja. A do sada smo takve narodne izreke smatrali zgusnutim iskustvom dugog niza naraštaja, a koje su se u tom povijesnom trajanju učvrstile kao nepobitne činjenice. Ali danas više ništa nije kao što je još dojučer izgledalo da jest, ni pučka mudrost ni činjenice.

U prošlom je broju MP izvijestilo sa dva skupa, održana jedan za drugim u dva dana, a na kojima su obrađene teme, od presudne važnosti za razumijevanje dječjeg razvitka ali i društva u cjelini. Uistinu je nemoguće ne upitati se, kako i zašto se čovjek ustrajno mijenja sa lošega na gore? Na prvom skupu sam i sam sudjelovao (Okrugli stol: "Odrastanje, kultura i reforma odgojno-obrazovnog sustava", uvodničarka prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš). Za onaj drugi ("parlaonica" u O.Š. "Stjepana Ivičevića", pod nazivom "Potiču li mediji nasilno ponašanje?"), sam na žalost, saznao prekasno. Velika je važnost ovakvih skupova jer su to rijetke prilike da se progovori o, bez pretjerivanja, sudbinskim pitanjima čovjeka danas. Naime, propadanje naše djece se svakodnevno odvija pred našim očima a mi uglavnom ne poduzimamo ništa ili pak sebi tražimo isprike. Sve su učestaliji nedostatak pažnje, ubrzanost i teškoća s učenjem, neprihvatljivo ponašanje (opijanje, uživanje droga, neprimjerena spolnost, nasilje prema sebi i drugome...). A sve je, kako nam djeca otvoreno poručuju, natopljeno nepodnošljivim osjećajem praznine. I unutar struke se sve češće se govori o psihopatizaciji društva. Što je to krenulo po zlu? I to u razmjerno kratkom vremenu. Jer, kako nam svjedoče učiteljice, današnji prvašići su neprepoznatljivi u odnosu na one od prije samo desetak godina.

Toplina majčinskog odnosa

Na okruglom stolu uočljiva je bila i jedna koncepcijska nedorečenost. Skup je najavljen kao okrugli stol da bi u naravi to bilo predavanje na kojem je priliku za mišljenje ili pitanje iskoristila tek jedna osoba, ja. Predavanje prof. dr. Vedrane Spajić Vrkaš je uistinu bilo izuzetno bogato građom. Ja sam ukratko iznio mišljenje o manje zastupljenom dijelu izlaganja, odrastanju, i to njegovom najranijem dijelu kao i posljedicama poremećaja tog ranog razdoblja za kasniji razvoj osobe. Pokušao sam objasniti važnost ranog odnosa majke i djeteta, što sve dijete dobiva u toj ranoj izmjeni kad je najranjivije. Ne radi se samo o usvajanju znanja i vještina na spoznajnoj (kognitivnoj) razini, nego je riječ prije svega o upijanju, pounutrenju majke, svih osjećaja koje majka pruža, kao i ukupnog zajedničkog odnosa i najrazličitijih iskustava unutar tog odnosa.

Dijete u tom ranom razdoblju prvo postaje svjesno sebe, svog postojanja. Potom uči da postoji i druga osoba osim njega samoga. To je važno ne samo zato da kasnije u životu ne bi bilo sebično nego i zato da bi mogao priznavati drugoga i uvažavati ali i voljeti, a što svakako uključuje i žrtvovanje a ne samo zadovoljstvo i užitak. Naime, svaki zreli odnos uključuje i odricanje i žrtvu za bliske i manje bliske osobe, za obitelj, vjeru i domovinu. To uključuje postojanje uzora (ideala) a što je u izravnoj opreci sa hedonističkim nazorom u kojem je sve roba na prodaju. Sve, pa i ljudi, pa i oni najbliži, pa čak i vlastita djeca. U prvim godinama života, uz majku i prisan, prije svega tjelesni doticaj, djeca stječu i tzv. "temeljnu sigurnost" a što im omogućuje da kasnije u životu mogu propitivati stvarnost, slobodno i bez straha istraživati okolinu i tražiti rješenja za neprilike koje život nužno donosi. A to znači biti neovisna osoba koja neće prodati svoja uvjerenja i slobodu i samo kimati glavom novim i starim gospodarima. Istaknuo sam kako ta rana osjećajna izmjena dobiva svoju priliku unutar razmjerno kratkog vremenskog razdoblja, do 3. godine života. Što se tada propusti često je nemoguće nadoknaditi u kasnijim životnim razdobljima, pa čak i u intenzivnim psihoterapijama.

Divlja djeca

O tome nam ponovo govori pučka mudrost: „Željezo se kuje dok je vruće“. Je li uistinu danas nekome u interesu da naša djeca propuste razdoblje dok su "vruća" (toplina uz majku) i ostanu neoblikovano nekovano željezo, tj. bezdušni psihopati ili nešto poput životinje? Poučan je primjer tzv. "divlje djece". Radi se o djeci koju su roditelji odbacili i ostavili negdje u divljini pa su ona odrasla uz divlje životinje, kao Romul i Rem u Rimskoj mitologiji, npr. Jedan od najpoznatijih stvarnih slučajeva divljeg dječaka je Viktor iz Aveyrona. Nakon što bi bili uhvaćeni, takva se djeca više nisu mogla prilagoditi na blizinu čovjeka, spavala su danju a noću često zavijala poput vukova, npr. Nisu mogla naučiti niti govoriti. U pravilu nisu doživjeli zrelu dob. A da postoje planovi da se od čovjeka napravi životinja, može se zaključiti i po izvedbi ("performansu") u Londonskom zoološkom vrtu, prije godinu, dvije dana. U kavez su umjesto divljih životinja stavljeni ljudi. A drugi ljudi, posjetitelji su promatrali svoju vrstu u kavezu i silno se zabavljali. Bar su nas tako uvjeravala priopćavala. A slična je izvedba navodno ponovljena i u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Na žalost čovjek iz dana u dan sve više gubi svoju ljudsku suštinu, one vrjednote koje su ga činile čovjekom. Čini se kako je ostvarenje programa Kurta Lewina iz londonskog Tavistoškog instituta, "Mijenjanje slike čovjeka", u punom zamahu. A jedna od glavnih poluga tog projekta je, kako se čini, upravo odvajanje majke od djeteta .

Moje zagovaranje čuvanja ranog odnosa majke i djeteta na spomenutom skupu, moglo je izazvati i neke nedoumice. Tako su izneseni i podaci o tome kako vraćanje djeteta iz jaslica i vrtića majci uistinu nije polučilo očekivane rezultate. Iz izrečenog bi se moglo zaključiti kako nema smisla vraćati majku djetetu i da je za dijete jednako dobro odrastanje u ustanovi. Mišljenja sam kako je moguće i drugačije razumijevanje navedenog istraživanja. Suvremena majka je putem priopćavala i društvenih pritisaka, već u znatnoj mjeri promijenjena u odnosu na tradicionalnu majku. Kad takvu majku čak i vrate djetetu, ona više u sebi nema čitav onaj fantazijski i osjećajni svijet koji ju je ranije činio majkom tako da više nije u stanju ispuniti djetetove razvojne potrebe. Slično je i kod depresivnih majka koje tjelesno jesu s djetetom ali su mu osjećajno potpuno nedostupne.

A da se radi o izuzetno važnom pitanju, svjedoči i događaj sa jedne od ljetnih psihoanalitičkih škola dječje i adolescente psihijatrije. Vrijeme nakon predavanja bilo bi uvijek rezervirano za rasprave. Pritom se poticalo nas sudionike na raspravu a trening analitičari su se u pravilu suzdržavali od rasprave ili bi je sveli na najmanju moguću mjeru. Ali ovaj je put uslijedio neočekivani obrat. Jedna je analitičarka iznijela stav kako odrastanje u židovskom kibucu, dakle u zajednici među različitim skrbnicima i odgajateljima, ispunja sve djetetove potrebe i da je jednako vrijedno sazrijevanju uz vlastitu majku. Na to je reagirala druga analitičarka braneći kao nezamjenjiv prisni odnos majke i djeteta. U toj akademskoj izmjeni stavova i protustavova moglo se uočiti jasno uzbuđenje toliko netipično za inače mirne i staložene analitičare. Nitko drugi nije ni uspio sudjelovati u raspravi. Iz svega sam izveo zaključak kako se ovdje radilo o nečem uistinu temeljnom za psihologiju čovjeka. O načinu ranog razvitka i odrastanja djeteta u velikoj mjeri ovisi kakav će netko biti kao odrastao čovjek. Tako se uvođenjem novog razvojnog okruženja djetetu, zapravo stvara i „novi čovjek“. Po ko zna koji put u povijesti. I upravo bi s tim u vezi mogle biti i ove silne promjene u djece, tolike da više ni sami ne znamo kako bi s njima izašli na kraj.

Zašto smo sve tiši?

Dok ovo pišem, pitam se, pa zar smo zaista dotle došli da ja o ovome uopće moram pisati. Pa mnoštvo je stručnjaka već odavno reklo svoj sud, Harlow, Bowlby, Ainsworth, da spomenem samo neka od najpoznatijih imena. "Dati dite materi", pa zar to treba još nekome objašnjavati? Na žalost, čini se da treba, itekako. Dok nam još ponegdje dopuste priliku. Naime svakodnevno smo bombardirani "novim vrjednotama", "novom estetikom", "novom osjećajnošću"... nužnim za izgradnju tog "novog čovjeka" pa time i novog svjetskog poretka. Za stare, "nazadne" vrjednote u tom novom poretku nema mjesta. Dio ljudi su i sami žrtve takvog savršeno uhodanog sotonskog stroja pa i nesvjesno počinju zagovarati "vrjednote" koje vode ka uništenju ljudskog roda. Dio ljudi pak, među kojima ne nedostaje i onih iz struke, su potpuno svjesni kamo sve ovo vodi ali ih nije briga dok god im njihovo sluganstvo nosi neku korist.

Slično je bilo i s istospolnošću. U razredbama bolesti se istospolnost svrstavala u nastranost, u DSM-u do 1973. a u MKB-u do 1990. I dan danas još kolege psihijatri i psihoterapeuti uglavnom nisu mijenjali stav ali su ipak sve tiši. Danas reći da je homoseksualnost nastranost znači biti u najmanju ruku "politički nekorektan" i "homofoban" a već su i u Hrvatskoj pale prve presude za "zločin mržnje" prema istospolcima. Stručnjaci koji se i dalje usude držati svojih načela možda još uvijek neće u zatvor ali im je onda zajamčeno barem javno blaćenje ili u najmanju ruku potpuno prešućivanje, ovisno o tome, u kojoj mjeri okrivljeni "shvati svoju zabludu". Prof. Grudenu su tako iz školske knjige koja je već bila u tisku izbacili poglavlje koje je bio napisao a nevladine udruge traže od liječničke komore oduzimanje njegove dopusnice za rad. Na žalost, prof. Spajić Vrkaš je bila u pravu kad je rekla da je znanje postalo roba koja se prodaje onom tko bolje plaća. Istina i dobrobit čovjeka su pritom potpuno nebitni. Stručnjaci su uglavnom tu samo da kimaju glavom. Nevjerojatno kako im dobro ide.

I na koncu, šteta je što nakon predavanja nije bilo više rasprave. Na domjenku sam mogao čuti niz razmišljanja koja bi sigurno dala značajan doprinos skupu.