četvrtak, 10. prosinca 2009.
četvrtak, 19. studenoga 2009.
Psihoterapeuti o duševnom zdravlju
U prošlom broju Makarskog primorja (br. 291 od 11. studenog 2008.) mogli smo pročitati o problemima mentalnog zdravlja u Makarskoj. Naslovi su govorili sami za sebe "Rapidan porast psihičkih teškoća", "Makarskoj treba Centar za
mentalno zdravlje", "Makarskoj bi bio malo jedan psihijatar". Svakako, lijepo je da se u tjedniku od 24 stranice, psihoterapiji posvećuju dvije u sredini (tzv. "duplerica") uz veliku najavu na naslovnici. Izuzetno je važno govoriti o duševnim problemima koje nam donosi ovo "novo doba" i o načinima kako i mi u svemu tome svjesno ili nesvjesno sudjelujemo.
Veliki dio razgovora posvećen je depresivnim teškoćama. Moj je dojam kako inače u javnosti prevladava slika depresije kao glavnog duševnog problema. Slično je i sa brojnim statistikama. Ovdje mi se čini važnim istaknuti stav jednog od vodećih svjetskih psihoanalitičara, O. Kernberga kako u proradi sadržaja koji dolazi na terapijskom satu, prvenstvo ima neiskrenost (psihopatski sadržaji) a tek kad se oni prorade, moguće je prijeći na ostale među kojima oni depresivni za proradu na red dolaze zadnji.
U članku se spominje i potreba za Centrom za mentalno zdravlje. Više sam godina radio na Klinici za psihološku Medicinu na zagrebačkom "Rebru" (ranije Centar za mentalno zdravlje). Što se tiče rada s pacijentima, problem takvog Centra je skupoća njegovih usluga zbog čega se naplata usluga pretvara u "nemilosrdni rat" sa HZZO-om. Radi se o tome da zaposlenik (psihoterapeut) mora dugo i učestalo raditi sa pacijentom a da bi se postigla trajnija promjena a to je, čini se, za sustav javnog zdravstva jednostavno preskupo.
Nekoliko dana prije izlaska ovog članka u Makarskom primorju, nazvala me je novinarka Kronike da komentiram psihologijska zbivanja zadnje vrijeme. Nisam mogao dati izjavu za objavljivanje prije njihove javne isprike a zbog neistine koju su svojevremeno napisali o meni. Zanimljivo je što bi, da sam prihvatio objavljivanje ponuđenog mi razgovora, u isti dan u dvije novine, različiti sugovornici govorili o istim temama a o kojima se inače i ne piše baš često.
O nekim stvarima nije lako razgovarati
Inače, puno je sredinâ, radnih i životnih, u kojima su ljudi prenapeti, pod stalnim stresom, jako trpe, "pucaju po šavovima" ali pomoć uporno odbijaju potražiti. 200 kn po terapijskom satu za pojedinačnu psihoanalitički usmjerenu psihoterapiju za mnoge je visok izdatak jer to znači mjesečno 800 kn samo za tu stavku. Pa ipak postoji i mogućnost skupinske psihoterapije koja je znatno jeftinija. To je trošak koji bi si puno Makarana mo
glo priuštiti, ali... Nikome nije lako otvoriti se i razgovarati o stvarima koje za čovjeka mogu biti teške pa i bolne. Ali toliko izražen otpor psihoterapiji uz istovremeno toliko jaku potrebu za njom, tjera na razmišljanje. Pitanje je koliko je otpor u vezi pritiska iz našeg okruženja a koliko bi to mogao biti odraz nekih loših ranih iskustava. Dakle, iskustava iz razdoblja kad se usvajao osjećaj zaštićenosti, mogućnosti dobivanja pomoći i utjehe, kad se stjecalo tzv. "temeljno povjerenje". To pak za posljedicu može imati našu sve veću sklonost glumi i pretvaranju tako da naš život sve više i više sliči onom iz filma "Trumanova priredba" sa J. Carreyem u glavnoj ulozi.
U knjizi D. Meltzera "Psihonalitički postupak" koju u Splitu upravo prevodimo i prorađujemo u sklopu stručnih sastanaka iz dječje psihoanalize, istaknuto je, kao uostalom u psihoanalitičkom štivu uopće, upravo kako je temelj analitičke djelatnosti upravo potraga za istinom. Zato je za sve nas važno razumjeti kako istina nije samo etičko ili vjersko pitanje nego je nezaobilazni dio našeg duševnog zdravlja. A djeca vide naše neprilike sa istinom i izvlače iz toga vlastite zaključke. Zbog toga nama odraslima, već dobro "prilagođenima", dječje reakcije, pobuna, pa i agresija često ostaju potpuno nerazumljivi.
Uvijek iznova nasilje
Poznato je kako su djeca jako izložena sveprisutnima TV-i i videoigrama. Uz pornografiju naći će se tu i obilje nasilja. Na taj način, ti "zaslonski roditelji" sve više istiskuju one prave i djecu "odgajaju" da svoje, bilo nutarnje bilo izvanjske sukobe pokušavaju riješiti ovako „naučenim“ načinom, tj. nasiljem.
U psihoterapiji, ljudi koji su imali loša rana iskustva često imaju potrebu prvo "uništiti" terapeuta (osjećajno i maštajno) a koje "uništenje" terapeut mora moći "preživjeti" da bi pacijent, poistovjećujući se potom sa terapeutom i sam mogao osjećajno preživjeti (prema poznatom dječjem analitičaru D. W. Winnicottu). U sličnim su prilikama danas i naši učitelji ali i svi oni koji se bave djecom a često i odraslima. Ove su prilike lijepo prikazane u filmu "Opasni umovi" sa M. Pfeiffer u glavnoj ulozi učiteljice. Uistinu djeca kao i odrasli postaju sve nasilnija a kako vrijeme prolazi stanje je sve gore. Uvjeren sam kako su stvari došle dotle da je, kako učiteljima tako i roditeljima, potrebna pomoć, za dobrobit njihovu, a samim time i djece.
Zbog svega toga, morali bi se moći malo zaustaviti u našoj sveopćoj trci, zamisliti se nad djetetom ali i nad sobom. Za to je potrebno osigurati vrijeme i miran prostor a po mogućnosti i nekog tko može, hoće i zna pomoći. A sve to nalazimo u psihoterapiji, pojedinačnoj ili skupinskoj.
Obzirom da radim u vlastitoj privatnoj ordinaciji, psihijatrija i psihoterapija su meni jedini posao. A biti "izvan sustava" ima svoje dobre, ali naravno i loše strane, pogotovo obzirom na okruženje u kojem živimo.
petak, 6. studenoga 2009.
Kennedy-ev vapaj
Članak je prvotno bio upućen Hrvatskom listu koji ga nije objavio. Tiskan je u tjedniku "Makarsko primorje" a potom objavljen i na svemrežnoj stranici HKV-a.
Po sveopćem rasulu i borbama, niz neočekivanih obrata i naoko neshvatljivom propadanju hrvatskog društva, dade se zaključiti o mnoštvenoj premreženosti zemlje najrazličitijim sukobljenim obavještajnim zajednicama i tajnim udrugama. O tome je nužno govoriti, upoznati prije svega mlade da ne bi postali žrtve vrbovanja takvih mreža i sebi već zarana uništili mogućnost punog života. Za tako što nužna je pretpostavka sloboda i otvorenost jer bez toga nema ni prisnosti odnosa pa ni ljubavi koja i jest pravi smisao života. A iz dana u dan postaje sve očitije da mnoštvo ljudi nema nikakve slobode, da su isključivo lutke na koncu, glumci kojima drugi stalno pišu neke nove scenarije. Ovo društvo sve više sliči na ono iz slikopisa "Trumanova priredba". Neki su doduše obilno nagrađeni ali ni savršeno odglumljeni osmjesi ne mogu sakriti svu njihovu duševnu i duhovnu bijedu zbog čega sve više postaju "zombiji" – hodajući mrtvaci, bez iskrenosti, bez topline, bez ljudskosti.
Slijedi članak.
O postojanju globalne urote postoji bezbroj dokaza, pa ipak velikom broju ljudi je teško u nju povjerovati. Tome je sigurno više razloga. Za jedan dio ljudi postojanje urote je toliko zastrašujuće da se od tjeskobe brane tako da za nju "ne znaju". Naravno dio ljudi u toj uroti svjesno i djelatno sudjeluje pa je za očekivati kako sami "pojma nemaju" a one koji je prokazuju proglašavaju luđacima. Treba li ovdje podsjetiti na upornost kojom se stalno "zaboravlja" da u Hrvatskoj lustracija nije provedena i da samo zbog toga, ako zbog ničeg drugog, ne možemo znati tko je tko, pa makar kako nas proglašavali paranoidnima. Za neke doduše i znamo.
Pa zar urota nije i to što su hrvatski junaci po haaškim i hrvatskim tamnicama? Zar urota nije i smojinsko orjunaštvo koje nam se ponovo nameće, opisanoj u knjizi Joška Čelana "Spomenik izda
ji". Zar urota nisu i zakoni koje donosi Hrvatski (nekad i državni) sabor? Zakoni po kojima je izvršena privatizacijska pljačka. Zakoni po kojima se prilagođavamo bezbožnoj EU. Pa zar urota nije i potpuno prešućivanje prosvjeda unutar zgrade EU parlamenta koji se ipak mogu vidjeti na Youtube-u. Zar urota nije i naše sustavno trovanje genetski preinačenom hranom (GPH) o čemu svjedoči W. Engdahl u svojoj knjizi "Sjeme uništenja". Do hrvatske javnosti se probio tek osječki slučaj smjenjivanja ravnatelja ZZJZ dr. Josipa Milasa jer je javnosti rekao kako nas lažu i kako nas truju. Slučaj je u svojoj kolumni opisao Josip Jović. Širu urotu u Hrvatskoj Jović je opisao u knjizi "Život po protokolima". Zar urota nije i sustavno zaprašivanje kemijskim otrovima iz posebno prilagođenih zrakoplova, tzv. "Chemtrails". Zar urota nije i sve što se događalo u vezi rušenja "Njujorških blizanaca". Ruski general L. Ivašov, dopredsjednik ruske Akademije geopolitičkih poslova, nas upozorava kako međunarodni terorizam ne postoji, samo tajne službe koje ga za svoje ciljeve, takvim prikazuju (http://www.voltairenet.org/article133909.html). Sada čak i BBC priznaje da Al Quaida nikad nije ni postojala (Youtube). Zar urota nije i sve što se događalo u vezi biologijskog oružja, virusa HIV-a kojim su zaraženi milijuni ljudi. Sada nam se upravo sprema prisilno cjepljenje protiv svinjske gripe. Prokušanim sredstvima pokušava se omalovažiti i proglasiti ludom Jane Buergermeister, hrabru novinarku koja se usudila podnijeti kaznene prijave protiv velikih farmaceutskih tvrtka ali i Svjetske zdravstvene organizacije (vidjeti "Opasnost dolazi od onih od kojih očekujemo spas" na dnevnik.hr). Za "nesreće" u kojima su stradali Ron Brown ili Jörg Haider danas znamo da su vješto pripremljena i odrađena ubojstva. Zar urota nije i veleizdaja "hrvatske" političke elite koja hrvatsko ozemlje predaje tuđinu? A toliko je istinski hrvatske krvi proliveno za slobodu. Zbog sramne predaje hrvatskog ozemlja gosp. Josip Kokić štrajka glađu u zagrebačkim Kamenitim vratima a u "hrvatskim" priopćavalima o tome se ne može naći ni riječi. Pa zar i to nije urota? (Vidjeti na Youtube-u). Naslov knjige R. Eppersona "Nevidljiva ruka" postupno se uvriježio kao istoznačnica za masoneriju, razne Bilderberge, Trilaterale, Vijeća za inozemne odnose i slične "udruge". O uroti izuzetno potkrijepljeno pišu i A. Sutton, J. Coleman, I. Bunič, admiral D. 
Domazet, M. Lojkić ...
Mogao bih nabrajati unedogled. Ovdje ću samo reći kako na svemrežju o globalnoj uroti postoji niz izjava bivših američkih predsjednika, kongresmena, čak i čuvenog svemoćnog ravnatelja FBI-a E.J. Hoovera. Ali mnogima je i dalje sve to samo "teorija". Zato ću ovdje navesti riječi predsjednika Kennedy-a koje sam našao na Youtube-u pod naslovom "Govor zbog kojeg je ubijen John F. Kennedy". Dok ne dočekamo bolji prijevod evo mog pokušaja. Na početku je TV znak sa natpisom kako prekidaju program radi poruke predsjednika a potom slijedi obraćanje:
"Dame i gospodo,
u slobodnom i otvorenom društvu, odbojna je i sama riječ tajnovitost. A mi smo, kao narod, prirođeno i povijesno protiv tajnih udruga, tajnih prisega i tajnih postupanja. A diljem svijeta, protiv nas je monolitna i bezobzirna urota koja u širenju svog utjecaja počiva prvenstveno na prikrivenim sredstvima, na infiltraciji umjesto na invaziji, na subverziji umjesto na glasovanju, na zastrašivanju umjesto na slobodi izbora.
To je sustav koji je unovačio ogromna ljudska i tvarna vrela izgrađujući gustu mrežu izrazito učinkovitog stroja koji združuje vojne, diplomatske, obavještajne, gospodarske, znanstvene i političke djelatnosti. Njihove pripreme nisu objavljene nego skrivene. [Njihove] grješke nisu u naslovnicama nego su zataškane. Njihovi protivnici nisu hvaljeni nego su ušutkani. Nikakav trošak nije doveden u pitanje a nikakva tajna otkrivena. Zbog toga je atenski zakonodavac Solon proglasio zločinom, za bilo kojeg građanina, ustezanje od rasprave [borbe mišljenja].
Tražim vašu pomoć u ovoj prevelikoj zadaći obavješćivanja i uzbunjivanja američkog naroda. Uvjeren sam, s vašom pomoći, čovjek će biti ono za što je rođen: slobodan i neovisan".
Samo deset dana prije nego će u Dallasu biti smaknut, na sveučilištu Columbia, JFK je rekao slijedeće: "Visoki ured Predsjednika je upotrijebljen za podstrekivanje urote da bi se razorila američka sloboda, i prije nego napustim službu, moram izvijestiti građane o njenom neuspjehu [urote]".
Ali JFK nije završio svoj mandat nego je ubijen. Svjetska urota je nastavila prema svom cilju, oduzimanju naše slobode ali i, sada to postaje potpuno jasno, naših života. Ako želimo uistinu znati što se događa, moramo nužno tumačiti događaje u svjetlu ove "monolitne i bezobzirne urote", kako kaže JFK. Važno je da shvatimo da su uistinu došla zadnja vremena, kako nam to svojim romanom poručuje M. O'Brian, ali i ono najvažnije, da znamo na kojoj smo strani bez obzira gdje do sada bili.
srijeda, 21. listopada 2009.
Osvrt na razgovor sa gđom Prodan Ravlić u MP-u
"Olivija Prodan Ravlić: Naša kuća bit će referalni centar za praćenje i podršku invalidnih osoba", Makarsko primorje, 6. listopada 2009.
U prošlom broju MP-a objavljen je razgovor sa predsjednicom udruge "Sunce", dipl. sociologicom, gđom Olivijom Prodan Ravlić. Roditeljima djece sa razvojnim poteškoćama itekako je jasno od kolike je važnosti postojanje ovakve udruge kao i konkretne pomoći u postizanju najvećeg mogućeg razvitka pojedinog djeteta u psihologijskom, socijalnom i radnom smislu. Zato u potpunosti razumijem gđu Prodan Ravlić kad kaže da im nedostaje stručnih radnika.
Moje uvjerenje je da, koliko god bilo važno raditi sa djecom, toliko je važan i rad s roditelji
ma zbog prorade katkad vrlo složenih i sa površine teško vidljivih psihičkih zbivanja. Posljedice mogu biti, ovisno o predispoziciji, više doživljene kao psihičke: tjeskoba, napetost, razdražljivost, bezvoljnost, potištenost, nesanica i sl., ali i one koji je teže razumjeti i s nečim povezati, prije svega psihosomatske tegobe kao što su npr. gastritis, povišeni tlak, migrena, srčani i moždani udar i dr. Naime, nitko od roditelja prije rođenja djeteta nije ni sanjao da će se naći u okolnostima u kojima su se našli. Zbog toga se za te okolnosti nisu mogli ni pripremiti, niti naučiti u kojoj se mjeri i kako prilagoditi te kako s tim promjenama živjeti? Zato nije nikakvo čudo što se ta "unutarnja previranja" na ovaj ili onaj način "probiju" do površine.
Neke od vidova ovih pojavnosti sam opisao u projektu "Job i njegove granice" ("Odnos stresa i učinkovitosti", "Narcistička povreda", "Tugovanje", "Dinamika među roditeljima"). Bio je to projekt kojim sam predložio skupinski rad sa roditeljima iz udruge "Sunce". Projektu je bila pridodana i Potvrda potpisana od strane gđe Prodan Ravlić o potrebi i želji roditelja za takvom vrstom rada. Spomenutim spisima smo se javili na Natječaj Grada Makarske od 12. rujna 2008. Na žalost, rezultate natječaja u novinama nisam vidio a nisu bili sadržani ni u pisanom odgovoru do kojeg sam došao nakon više mjeseci.
U gore spomenutom članku gđa Prodan Ravlić kaže kako je Grad senzibiliziran, što je svakako dobro. No meni se čini, uzimajući u obzir prošlogodišnje iskustvo, kako je za senzibiliziranost preostalo još prostora. Kako je, do konca mjeseca, upravo u tijeku natječaj jednak onom prošlogodišnjem, predlažem udruzi "Sunce" d
a pokušamo ponovo s spomenutim projektom. U članku gđa Prodan Ravlić kaže kako sponzori stalno zovu i da su voljni pomoći. Uistinu je ohrabrujuće čuti da bi projekt "Job i njegove granice" mogli poduprijeti sponzori, naročito ako to ničim ne bi uvjetovali. Ali na koncu, ako ni to ne bi bilo moguće, kao što sam već rekao gđi Prodan Ravlić, ja sam spreman uz minimalnu naknadu, sa roditeljima raditi i time i sam pomoći, kako stručno, kao psihijatar i psihoanalitički psihoterapeut, tako i na način da se odreknem većeg dijela honorara. Naravno da je važno da roditelji, kako kaže gđa Prodan Ravlić, jedni drugima pružaju i psihološku podršku. Ipak, uvjerenja sam kako i takva podrška ima svoje granice te da bih kao stručnjak bio u stanju pomoći na jedan drugačiji, obuhvatniji način.
U Makarskoj, 8. listopada 2009.
srijeda, 16. rujna 2009.
Iskustvena skupina u školi
Prijedlog za utemeljenje iskustvene skupine
Svjedoci smo burnih društvenih promjena koje zahvaćaju sve vidove života. Tradicionalni odnosi se rastaču pred našim očima a mi, kao da smo zatečeni. Bez dovoljno razumijevanja onoga što nam se događa, ne uspijevamo naći prave odgovore. Obzirom na potpuno nove okolnosti, raniji načini postupanja, raniji obrasci ponašanja i rješavanja problema više ne pomažu. Potrebno je naći nove ili podnositi postojeće prilike u nadi kako će sve skupa samo po sebi proći. Na žalost, čini se da neće. Po svemu što se događa, možemo jedino zaključiti kako će biti gore. Odatle onda i pitanje, možemo li se s tim gorim suočiti ili se nadamo kako se to gore, eto, neće dogoditi baš nama.
Jedno od područja društvenog života koje su promjene izrazito zahvatile jesu međunaraštajni odnosi. Odnos odraslog, bio on roditelj ili učitelj, trener ili susjed s jedne strane i djeteta s druge, se iz temelja promijenio. Pogoršao se do te mjere da je sve više osjećaja nezadovoljstva, nesnalaženja, bespomoćnosti ali i odbojnosti do, više ili manje očitovane, netrpeljivosti. Neuspjeh u učenju, neprilagođenost, slabija odgojenost i odgojivost djece, opijanja, droge, agresivnost učenika samo su neke od pojavnosti ovih promjena. Uzroci tih promjena, čini se, zahvaćaju puno šire i dublje. Iz svijeta nam povremeno dolaze vijesti o mnoštvenim ubojstvima u školama, nešto što je, možda pred desetak godina, bilo nezamislivo. Neposredni svjedoci ne mogu vjerovati da se to dogodilo baš njima. Pa ipak, dogodilo se i događa se. Na žalost, tijek pogoršanja se nastavlja.
Zbog svega spomenutog, uvjeren sam kako bi bilo važno pokušati bolje razumjeti što se to događa u učionici ali i izvan nje. Kakve su se to promjene dogodile u učenicima ali i nama odraslima da često ostajemo bez pravih rješenja?
Stručnjaci u (najčešće svjetskim) „središtima izvrsnosti“ razmatraju sve te pojavnosti, traže njihove uzroke, rašlanjuju mehanizme i potom stvaraju programe sa preporukama koje ciljne skupine (učitelji, npr.) trebaju primijenjivati (na djecu i roditelje, npr.). Takvi programi imaju svojih prednosti te se primjenjuju vrlo široko u različitim društvima i državama. Ono što bi pak moglo ograničiti doseg takvog pristupa jest, da oni koji ga primjenjuju nisu sudjelovali u njegovoj izradi. Takav program nije proizašao iz njihovog neposrednog iskustva iz čega može proizaći i slabije razumijevanje i manja motiviranost za njegovo provođenje.
„Daj dite materi“ kaže uzrečica. Sa djecom se, to se svi slažu, najbolje bave majke. Ali s pojedinim djetetom se najbolje bavi, u pravilu, upravo njegova majka, bez obzira kako nesavršena bila. Osobno iskustvo druge osobe, osjećajna izmjena je nešto što je vrlo teško zamijeniti zbirkom uputa. Na primjer, nekad se preporučavalo dojenče hraniti u redovitim razmacima od 4 sata. Sa boljim razumijevanjem odnosa majke i djeteta shvatilo se da je puno bolji način “na zahtijev“ jer je dojenje puno više od pukog hranjenje.
Slično je i u kasnijoj dobi. Važnost osobnog odnosa, provjere vlastitih procjena, stavova, razmišljanja i osjećaja unutar tih odnosa, te mogućnost bolje prilagodbe ili promjene istih, jest ono što ja nudim ovim prijedlogom.
Unutar, na psihoterapijskim načelima utemeljene skupine, stvara se prostor za bolje razumijevanje i proradu pojedinih prilika (u učionici, npr.: načina reagiranja, misli i osjećaja) u svjetlu društvenog okoliša ali i vlastitiog životnog iskustva. Odatle i naziv metode „iskustvena“. Sa istim razredom npr. pojedini učitelj može imati bolje a drugi lošije iskustvo. Ili, iskustvo može biti, ni bolje ni lošije nego, jednostavno drugačije. Razumijevanje tih razlika može biti od velike pomoći pojedinom učitelju ali i drugima s kojima to svoje iskustvo podijeli. Zašto to ne bi mogli i sami i zašto je potrebna iskustvena skupina i što će tu voditelj?
U takvoj skupini voditelj svojim sudjelovanjem pomaže u razumijevanju onog što se u datom trenutku prorađuje. Ali ne manje važna je njegova zadaća izgradnje osjećaja zajedništva, uzajamne snošljivosti, povjerenja i sigurnosti u skupini. Unutar takvog ozračja, svaki se član skupine može osjetiti bolje shvaćenim, prihvaćenim, sigurnijim. To pak omogućuje bolje razumijevanje ali i otvara prostor za onaj kreativniji dio koji je inače najčešće sputan svakodnevnim opterećenjima, prisilnim funkcioniranjem, stresom. Zato se sudjelovanje u ovakvoj skupini ne može niti treba nikome nametati. Stvar je to slobodnog odabira za one koji takvu iskustvenu izmjenu prepoznaju kao priliku za osobni stručni i osjećani rast.
Svjedočimo li ili se prodajemo?
Dijelovi pisani iskošeno (kurzivom) objavljeni su u Kronici br. 241. od 24. srpnja 2007. a oni masno otisnuti u broju 242 od 31. srpnja 2007.
Članak je prvotno napisan za uskršnji broj župnog lista „Sv Klement“, koji iz tehničkih razloga nije izišao.
Svjedočimo li ili se prodajemo?
o Uskrsu 2007.
Drago mi je što ponovo izlazi župni list. Kao što je na nedavnom skupu katoličkih novinara istaknuto, obzirom na većinsku medijsku silu koja djeluje protiv Crkve, protiv vjere i protiv istine, važno je naći mogućnost odgovoriti na brojne napade. Puno tih napada odmah i ne prepoznajemo pogotovo one istančanije. Trenutačno i izdvojeno gledajući, možda i nemaju izrazit učinak ali dugotrajno i mnoštvono ipak oblikuju našu svijest, razaraju naše vrijednosti i uporno nas odvraćaju od Onoga koji je Put, Istina i Život.
Na našoj govornici za veljaču, tema je bila «Antikrist – umišljaj ili stvarnost». O životu i knjizi Vladimira Solovjeva, govorio je urednik u nakladničkoj kući «Detecta» prof. Antun Abramović. Poslije smo u raspravi spomenuli niz p
rimjera djelovanja Sotone među nama. Kako je istaknuo uvodničar, Sotona na zemlju dolazi putem ljudi, njegovih sljedbenika. O masoneriji se npr. jedva i zna da postoji a kamo li da okuplja ljude iz vrha političke, gospodarske, društvene i svekolike «elite». O postojanju triju loža u Hrvatskoj smo nedavno u Večernjaku mogli saznati iz članka vlč. Antona Šuljića1. Masonski ciljevi nam se, kroz djelatnosti udrugâ Lions i Rotary, prikazuju kao dobrotvorstvo. A da je riječ o uroti protiv istine i demokracije, vidimo, ne samo po privatizacijskoj pljački, raspačavanju zemlje i obale, svekolikoj izdaji hrvatskih nacionalnih interesa nego i po sasvim očitim primjerima nepostojanja pravne države kad se radi o zaštiti malih ljudi i općeg zajedničkog dobra. „Ovo što nam se danas događa, pa toga nije bilo ni u kraljevini Jugoslaviji ni u NDH“, kaže Berto Lonin (Talaić), časnik Domovinske vojske. „A živio sam u obje države“. Zločin prema okolišu kao što su sveopća „betonizacija“ Makarske kao i nedavni pokušaj izgradnje gata (mula) na žalu kod tobogana, ukazuju da u svemu glavnu riječ ima mafija. A mafija, po odrednici, kao hobotnica pruža svoje krakove tamo gdje običan i do
bronamjeran čovjek ni ne sanja. U pravilu obuhvaća državne ustanove i političare od vrha do dna piramide. Drugim riječima, dobar dio nas, jer, gle čuda, pa upravo dobar dio nas radi u državnim ustanovama a ima nas dosta i u političkim strankama. Ali svi mi radije sebe vidimo kao žrtvu, dok je puno teže sagledati iste nas kao dio mafijaške, masonske, obavještajne i ko zna kakve sve mreže. „Pa ljudi se snalaze, takav je „sistem“, što se tu može, ako neću ja, drugi će pa smo na istom. A onda, bolje ja“. Masonski znamen je piramida u čijem je vrhu tzv. Svevideće oko. Tu su još i izvrnuti križ, sotonski broj „666“, obrnuta petokraka (u emisiji Nove TV „Red carpet“ npr.), javno pokazivanje rogâ. To se znamenje sve češće, pod raznim izlikama ili bez njih, pojavljuje u našem okruženju. Njegovo pravo značenje neki ne znaju ali se čini kako se puno njih pravi da ne zna. Takvim znamenjem, sotonisti pokazuju svoju moć, brojnost i utjecaj.
O sotonskom znamenju sam već ranije pisao u župnom listu. Svevideće oko u Dubcima je prebojano a potom je preko njega naslikan križ. Kršćanski je znamen, kako se činilo, pobijedio je onaj masonski. Vjerovao sam da će tako i ostati, da uvijek
ima više ljudi sljedbenika Krista nego Sotone. Nedavno je uslijedilo novo razočaranje. Križ je prekriven grbom Hajduka. Kako to razumjeti? Ako su već htjeli istaknuti hajdukov grb zar ga nisu mogli naslikati pored križa? Zar su baš morali prekriti križ? Znači li to da je hajdukovcima, ili onima koji se tako predstavljaju, smetao križ, znamen Krista koji pobjeđuje Sotonu? Ili je na djelu stara masonska taktika. Prebojati križ ponovo svevidećim okom, značilo bi pokazati se. Bio bi to otvoreni rat, a takav je način u potpunoj opreci sa njihovim prijetvornim, zakulisnim i podmuklim načinom. Vjernici su najčešće i domoljubi, svjesni Hrvati kojima će biti drago vidjeti hrvatski grb pa se možda i neće toliko protiviti što je jedan križ prekriven hajdukovim grbom. Vrijeme će učiniti svoje i u neka, za Sotonu bolja vremena, njegovi sljedbenici će ponovo istaknuti svoj znamen.
Ne sustaju ni pritisci za postavljanje piramidnog Marmontovog (Napoleonovog) spomenika u središte grada. Udruga za zaštitu kulturne i prirodne baštine, tako, pokazuje veliku brigu za očuvanje spomenika naših
neprijatelja. Evo nam u središte grada donose i mletačkog lava, u postolju zastavnog stupa (tzv. „štandarac“). Nekome je jako stalo uporno isticati hrvatsko ropstvo, kao ono na mletačkim galijama. Kamene gromade na makarskom žalu ili pak uništene kamenice za ulje, ne remete njihov mir zaštitara tuđinske baštine i ne mute njihovu ljubav za naše zatiratelje. Služba hrvatskim ugnjetavačima, pa kako to nazvati nego sotonstvom? A što mi ostali radimo? Ni glasa prosvjeda? Čovjek se upita, pa ima li nas uopće? Ljudi uglavnom šute a Sotona likuje.
Živim li ja od svog rada?
Ovo bi si pitanje morao postaviti svatko od nas. Teško bilo koje društvo može opstati bez slobode ljudi da se opredjeljuju i na izborima glasuju za različite političke stranke. Na žalost te iste političke stranke, ovakve kakve su, i jesu izvor zla. Zar može biti istinske demokracije u političkom sustavu u kojem su članovi stranke potpuno ovisni o volji njihovog vođe? A taj «veliki», ili malo manje „veliki“ vođa, je u stvari, ništa drugo doli marioneta čije konce povlači, kako bi to rekao R. Epperson, „nevidljiva ruka“2. Može li biti demokracije u zemlji u kojoj je na stranačkim izborima jedna frakcija otjerala drugu, i to pučem, a nakon toga «demokratski» osvojila vlast? Glasački listići «gubitničke» strane završili su u spremniku za smeće. Nitko nije trepnuo. Nitko nije pisnuo. Nitko se nije oglasio. Nitko se nije pobunio. Pa gdje je svijest i savjest? Tržena je za Judine škude, kupljena i prodana kao i svaka druga roba, i to mnoštveno. U toj sveopćoj bestidnoj trgovini i nije najvažnije je li cijena nekog vijećnika uistinu 170.000 €. Važno je da postojimo mi koju takvu trgovinu dopuštamo, mi koji se ne bunimo, mi koji kupovinu i prodaju ljudi veličamo kao vrhunsku mudrost, mi koji ćemo opet glasovati za besramne trgovce. Čovjek se može upitati i jesu li kupljeni čitavi Poglavarstvo i Gradsko vijeće zajedno, obzirom da nitko od njih „nije znao“ da su mjesec dana, kamioni i kamioni kamenih gromada iskrcavani na žalo, jednako kao što ne znaju da uništavanje obale traje godinama. Gradski vijećnici o ekocidu su saznali iz novina i putom HTV-a. Dobro, malo je dugo trajalo ali su konačno ipak eto, saznali. I kad su saznali, što se dogodilo? Opet muk, opet tišina, opet ništa. I što čovjek drugo može zaključiti nego da su za zločin protiv prirode i baštine znali i prije te da su u svemu možda i sudjelovali. Inače, u Gradskom vijeću sjede i osobe zadužene, i iz državnog proračuna plaćene, da brinu o Parku prirode i zaštiti okoliša. Ali i takvi su „politički korektni“ pa šute. Možda je zato Kronika u dva navrata odbila objaviti dopis prof. Sumića kako bi sve prošlo bez „suvišnog uznemiravanja Makarana“ u tišini u kojoj bi počinitelji ostvarili svoj naum.
Vijećnici se dakle kupuju, ali odakle novac? Taj novac nije nigdje proknjižen nego je iz, kako se to lijepo kaže, «crnih fondova». A ti «crni fondovi» se pune iz kriminalnih izvora, najčešće trgovine drogom. Zato su, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje ništa drugo doli kriminalci. Ali to mi ne smijemo ni pomisliti. Ipak su sve to «važni, ugledni i časni ljudi». I onda postaje jasnije zašto se kriminal i droga ne daju iskorijeniti. Puno je nas kupljeno.
Ako netko preko stranke dobije službu, takvu da se baš i ne mora pretrgnuti, možda čak niti dolaziti na posao, onda je on plaćen za nešto drugo, ako za ništa drugo a ono za šutnju. Pa ipak, najčešće on time postaje «nečiji čovjek» i svoj „posao odrađuje“ podvalama, ucjenama, zlostavljanjem i zastrašivanjem nepoćudnih. Ako netko može na poslu za koji prima plaću, ucijenjivati ljude, uzimati novac, a može, onda to može samo ako je dio sotonske mreže. Ti ljudi se i ne pitaju, jesu li koristeći «vezu» na taj način potpisali ugovor s vragom. I kad će taj ugovor doći na naplatu? Hoće li morati vratiti uslugu na način koji možda i ne sanjaju, jer ti naši „dobročinitelji“, sve su to «dragi ljudi», obiteljski «prijatelji» a nikako Sotona. Slatkorječivi političari su nas uistinu u stanju u svašta uvjeriti. Ali mi vidimo kako su se neki obogatili preko noći obzirom da prije ulaska u politiku nisu imali ništa.To je, na žalost, postalo najunosnije «zanimanje». A kako je to moguće? Pa političarima mafija neće dati ništa ako oni ne rade u njihovom interesu. I tu dolazi do izražaja «umijeće» i svjetonazor velike većine današnje političke «elite». Prodati interes države ili grada, prodati istinu, prodati vlastitu djecu i njihovu budućnost ne bi li postali vladari „ovoga svijeta“. Ako neki ljudi dobivaju stanove u Makarskoj, ili još bolje, u Zagrebu, onda je jasno da su oni to morali itekako «odraditi». A «odradili» su nas, nas su prodali, naše zajedničko dobro, našu budućnost. I kad sve unište, povratka nema. Pojedinci iz «elite» će, doduše, svojoj djeci ostaviti bogatstvo, ali i bezdušnost, drogu, smrt. A naraštaji koji dolaze će se pitati, pa je li moguće da su naši preci bili toliko sebični, je li moguće da su sve uništili, da su i nas prodali?
Ali kaže se da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ovakva vlast, nažalost je slika naše korumpiranosti. Netko će dobiti stan, neko posao bez rada, netko proviziju, netko milijunsku otpremninu, nekome će biti omogućeno da nekažnjeno krade, nekoga redovito plaćaju razne agenture... A dobar dio običnih ljudi ih podržava u nadi da će se i oni domoći dijela plijena, ma kako sitan bio. I zato će svesrdno pomagati naše zajedničko uništenje i propast. Bez potpore mnoštva malih ljudi, veliki i moćni nas ne bi mogli uništiti. Ti mali ljudi odlaze na hotelske bakanalije moćnika kako bi pokupili mrvice sa njihova stola, kako bi, bar na trenutak sami sebi izgledali veliki i moćni. Klanjaju se novom zlatnom teletu. Tolika je nevjerica da bi išta mogli zaraditi vlastitom pameću, vlastitim radom.
A gdje će im duša? To se ti ljudi ne pitaju. Na naše kršćansko licemjerje nas upozora
va vlč. Bistrić. U nedavnoj propovjedi je istakao poruke roditelja svom djetetu: «Budi lupež ali istovremeno idi i u crkvu». I zato, nije problem u djeci nego u roditeljima. «Otiđite noću i potražite svoje dijete. Zateći ćete ga s bocom u ruci» upozorava don Damir. «A zašto roditelji zanemaruju svoju djecu? Pa nemaju za njih vremena, bave se poslom i «poslom», čitaju novine, gledaju sapunice». Žalosno je da dobar dio roditelja svoju djecu Sotoni predaje potpuno svjesno i dragovoljno. Na nedavnoj govornici sam iznio i vlastiti prijedlog roditeljima: „Dogovorite se sa roditeljima vršnjaka vaše djece, odredite granice izlaska i čvrsto ih se zajedno držite. Neće više biti moguć izgovor: «Pa svi kasno izlaze samo ti meni radiš probleme». I ono najvažnije, više vremena provodite sa vlastitom djecom. Družite se i razgovarajte s njima. Nemojte dopustiti da postanete potpuni stranci“. I u školama su problemi sve veći, od otuđenosti, žeste, droge, do sve većeg i učestalijeg nasilja. Bez obzira što ustrajno nudim pomoć u razumijevanju i poboljšanju odnosa učenik - učitelj, uvijek sam ponovo odbijen.
Zadnja vremena
Kao da uistinu dolaze zadnja vremena. U istoimenom romanu3, Michael O'Brian opisuje skoro vrijeme u kojem postaju svakodnevni napadi na Crkvu općenito, ali i oni sasvim osobni i izravni na svećenike i časne sestre. Na žalost, svjedoci smo kako se to i kod nas sve češće događa, čak se ne preže ni od ubojstva. Učinkovit način «uklanjanja» svećenika je, između ostalih, umlaćivanjem drvenim palicama, što se dogodilo župniku Krapinskih toplica, vlč. Mati Hercegu. Župnika pak Sv. Jurja u Odri, Vladimira C. su pokušali ubiti presijecanjem crijeva na kočničkom sustavu. U Splitu vjeroučiteljicu zlostavljaju, nabijaju joj kantu na glavu ili je pak tuku. O tome kako je u svemu «problem» vjeroučiteljica, izvješćuju nas «slobodna i neovisna» priopćavala. Ali, naravno, napadi mogu biti i puno istančaniji. Donedavno je bilo nezamislivo psovati svećenike i časne sestre. A eto, to se u Makarskoj događa već zabrinjavajuće učestalo. A što reći za one koji na misu uporno i redovito kasne 15-tak minuta a potom sijedaju u prvu klupu? Ima i onih koji će ući u crkvu na pola mise, grabiti skupljenim dlanom posvećenu vodu i njome zalijevati svežanj cvijeća. Potom će sredinom prema oltaru pozdravljajući lijevo i desno kao da su na kakvoj smotri. U najsvečanijem času euharistije, stajati će pored oltara opetovano se «klanjati». Netko će reći kako se radi o ljudima duševno ograničenim pa da se zbog toga i ne mogu odgovorno i dostojanstveno ponašati. S druge strane, ti isti „ograničeni“ ljudi se jako dobro znaju ponašati kao javne osobe, jako dobro znaju svoju korist, te itekako, bilo jugo ili bura, znaju o novcu i s novcem. A ako ga neki put od svećenika i ne dobiju, reći će kako je ipak najvažnija svećenikova riječ. Ovakvo vrlo primjereno, pače «diplomatsko» ponašanje upućuje da se radi o itekako inteligentnoj osobi sa dobrim psihologijskim uvidom. «Ograničenost» dotičnog može imati neke sasvim druge razloge i pobude. Također, ne mogu razumjeti da dječak, premda sa teškoćama u razvoju, može ustrajno ometati svećenike za vrijeme njihove službe, tijekom mise šetati ispred i iza** oltara, kod ambona gurati svećenike, unositi se ministrantima u lice, naglas nešto nerazumljivo govoriti, odvlačiti pažnju vjernika. Zar to roditelji ili skrbnici ne vide? Zar nemaju osjećaja da se radi o nečem potpuno neprimjerenom. Zbog čega dopuštaju to zlostavljanje i svećenika i vjernika? Ili je možda, ja ću se usuditi postaviti i takvo pitanje, to zlostavljanje upravo i svrha svega toga? Na uskr
šnjoj misi sam bio na koru. U mojoj blizini je bila nekolicina dječaka od nekih 12-13 godina. Kako se činilo dvojica su se skupini nametnula kao «uzori», a ostali su ih dijelom slijedili. Bilo je očito da u crkvu nisu došli zbog mise. «Šef» se «raskrečio» na stolici kod orgulja, ne bi ni u kafiću tako. Glasno su razgovarali. Zvonjava mobitela je potrajala jer „nikako nisu mogli» utvrditi odakle dolazi.
Učestalost takvih događanja kao i njihova podudarnost sa ukupnim ozračjem, nas potiče da razmislimo i o onima koji takve stvari izvode kao dio općeg i šireg plana, pokušaja omalovažavanja vjere, pokušaja pritiska na svećenike, pokušaja povrede svetosti Božje kuće. Cilj je naravno obeshrabriti ih u obavljanju njihova uzvišene službe, izazvati u njima toliku tjeskobu koju oni više neće moći izdržati te će na koncu odustati od svog duhovnog poslanja. Kao da se vraćamo u vremena kad je ovdje u Makarskoj, pobješnjela rulja progonila nadbiskupa Franića. Na taj tužni događaj nas je pred Uskrs podsjetio i nadbiskup Barišić. Sadašnji napadi se zbivaju u surječju stvaranja Novog svjetskog poretka u kojem za kršćanstvo nema mjesta.
Upozoravanje na Sotonu
Izvrtanje križeva na groblju jasno pokazuje da sotonista ima i u Makarskoj. Međutim, dojam je kako postoji općenita nesklonost otvoreno govoriti o tome. A upravo ta nesklonost kao da sotonistima i ide u prilog. Nešto postoji i ne postoji. Slugâ Sotone među nama nema ili ih je malo ili su beznačajni a to svakako nisu naši poznanici, prijatelji, susjedi, rođaci. Pa ipak. Priopćavala, posebno dalekoglednica imaju silni utjecaj na nas, na naše ukupno funkcioniranje, na to kako ćemo se ponašati, što ćemo osjećati i misliti, a ne samo što ćemo kupovati. Sotonisti to znaju i zato je većina priopćavala pod njihovom vlašću ili utjecajem. Zato se neke vijesti objave a neke ne. O čemu se stvarno razgovaralo na skupu ministara zemalja jugoistočne Europe, ni jedne novine nisu izvijestile. Na to nas je u GK4 upozorio vlč. Ivan Miklenić. I nije prvi put da se u Zagrebu održavaju takvi tajni skupovi a koji su priprema za onaj 11. svibnja, također u Zagrebu. Biti će to skup političkog utemeljenja Zapadnog Balkana koji će imati svoj glavni grad (Vrhbosna ili Beograd) i svoja tijela. Na čelu te Treće Jugoslavije će po svemu sudeći biti Hido Bišćević, sadašnji doministar vanjskih poslova, još uvijek neovisne Republike Hrvatske. Dakle da veleizdaja «naše» političke «elite» ide svom vrhuncu, to Hrvati ne smiju znati, mora nas se dovesti pred svršen čin i zato je to tajna.
A načelo tajnosti je i inače pravilo za skupove raznih Bilderbergâ, odborâ Trilaterale, kraljevskih i inih vijećâ za «inozemne odnose», masona, sotonista, a koji su na putu da potpuno i «globalno» preuzmu upravljanje našim životima. U SAD-u već izgrađeno
600 logora za neposlušne. Ubacivanje RFID usadaka (implantata), pod raznim izgovorima, demografskim, zdravstvenim, sigurnosnim… već je postala stvarnost. To su tzv. čipovi putem kojih je pojedinac pod potpunim nadzorom. U svakom je trenutku moguće saznati bilo kakav podatak o pojedincu, njegovo kretanje i, što je možda najgore, utjecati kako će se pojedinac osjećati ili ponašati. Slikopis «Mandžurijski kandidat» nam prikazuje upravo takav zastrašujući primjer. U svojoj najnovijoj knjizi «Klonovi nastupaju», admiral Domazet spominje i superračunalo znakovitog sotonskog naziva «666» koje skuplja podatke o doslovce svakom od nas. Ali zašto ljudi na sve pristaju, sve nijemo prihvaćaju, ili još gore, djelatno služe takvoj zločinačkoj sotonskoj uroti?
Novac, povlastice, karijera, vlast, moć, sebeljublje. Oni ne žele shvatiti da u toj sotonskoj uroti izglede na preživljavanje imaju tek oni u vrhu piramide te da će i oni sami prije ili kasnije postati žrtve. Bušmani love majmune na način da u deblu izdubu rupu toliko usku da se u nju može uvući ispružena šaka ali ne i stisnuta. U rupu stave rižu koja je majmunima najslasniji zalogaj. Majmun jedva nekako uvuče ruku i zgrabi rižu. Ali kad pokuša izvaditi tu rižu vidi da ne može i tako postaje zarobljenik i lovina. Bušman, i bez prevelike žurbe, dođe do majmuna, ubije ga. Da bi pustio rižu iz ruke i pobjegao, toga se majmun ne može dosjetiti. Valjda zbog toga majmuni i jesu pojam gluposti. Čini se kako su sotonistima najlakši plijen upravo ljudi koji nisu daleko odmakli od majmuna. Ne mogu pustiti iz šake svoju nedopustivu proviziju, nezasluženu karijeru, nezarađeni stan, povlaštenu koncesiju, pokradene dionice, političko mjesto ravnatelja ili člana nadzornog odbora, politički poslovni prostor ili kiosk, nezarađenu plaću, «živu lovu». Radije će nestati i u bezdan za sobom povući cijeli grad, državu i narod.
Makarska kronika
To što ni jedne novine nisu izvijestile sa gore spomenutog zagrebačkog skupa, pa zar i to ne svjedoči o uroti? O nekim ljudima se piše opširno a neke se prešućuje, jedne se divinizira a druge sotonizira. Kriterij je uvijek jedan te isti. Je li dotični ideologijski, svjetonazorno, obavještajno naš, ili nije. U našoj podijeljenoj sredini sve je podijeljeno pa tako i mišljenja glede, sada jedinog, tjednika Kronika. Jedni su s
oduševljenjem prihvatili njegovo pisanje a drugi su razočarani i puni gorčine. To zapravo nije nikakvo čudo obzirom na prostor i način koje novina posvećuje jednima ili drugima. Dok se o bivšim partizanima i općenito ljudima lijevo liberalnog i novodobnog svjetonazora uglavnom piše učestalo i opširno, sa uvažavanjem i odobravanjem, dotle se oni drugi uglavnom osporavaju, izruguje im se ili se pak, najčešće, potpuno prešućuju. Na govornici, «M. Smoje – miloševićevac iz Velog mista», javno sam prigovorio Kronici na njenom pisanju, između ostalog i zbog toga što je sve ove godine otkada izlazi, uporno odbijala pisati o makarskoj uljudbenoj sramoti: ljudima koji su vezani žicom, bez suda pobijeni i zatrpani u okolici groblja. Prigovorio sam im i način na koji pišu o svećenicima. Tekstovi odišu nedostatkom i najmanjeg poštovanja prema uzvišenom svećeničkom poslanju, uglavnom ih se prikazuje kao problematične ljude koji su zaokupljeni prije nekim drugim, zemnim stvarima a tek usput svojim vjernicima. Posebno sam istaknuo njihovo loše pisanje o don Damiru Bistriću, don Darku Matijeviću, fra Karlu Jurišiću i pok. fra Izidoru Grabovcu.
Kako je o žrtvama komunističkog terora pisala Kronika? Već pri postavljanju križa sa sjeverne strane groblja prije dvije godine, novinarku je jako zanimalo, tko je postavio križ, tko stoji iza toga? Nju nije zanimalo, za koga se postavlja taj križ, tko su ti ljudi, kako su ubijeni, zbog čega, tko ih je ubio i zašto nije ranije bilo moguće postaviti križ. Ili su takav njen nastup i istraga zapravo bili pokušaj ušutkavanja. A da se radi upravo o ušutkavanju, uvjerio me u Kronici objavljeni razgovor sa vlč.
Bistrićem. Napis je pun insinuacija na račun don Damira, kako se radi o čovjeku kojeg zanima više tvarno nego duhovno, kako su mu propovijedi više svjetovne, kako manipulira, i na koncu kako zapravo otvoreno laže. Sve nam je to uspjela prenijeti novinarka. Za njih je to istraživačko novinarstvo a za mene blaćenje i pokušaj ušutkavanja jer se vlč. Bistrić usudio progovoriti o onome o čemu su Makarani šutjeli desetljećima. Don Damir je za Kroniku izjavio da su do njega došle informacije od strane očevidaca, da se pri iskopima koje je na groblju obavljao privatni građevinar, nije radilo o životinjskim nego o ljudskim kostima. Sumnja da su patolozima u Splitu podmetnute krive kosti je tim veća jer su od iskopa do predaje kostiju prošla dva dana. Ne mogu a ne upitati se, je li baš slučajno da nakon privatnikovih nalaza «životinjskih» kostiju, policija sprječava istog građevinara u kopanju sjeverne strane groblja? I je li slučajno da kosti, pronađene pod nadzorom kriminalističke policije, patologa i državnog odvjetništva sada više nisu životinjske nego ljudske i to sa tragovima koji svjedoče o egzekuciji? I bi li i to bile tek «životinjske» kosti da ih je nastavio otkapati privatni građevinar bez nadzora? Članak «Eksumacija – potraga za kostima paravan je za dodatno širenje groblja» do kraja ogoljuje nakane lista. To je upravo sramotni pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da oko našeg groblja leže kosti žrtava mnoštvenog zločina. Dakle Kronika od svog osnutka odbija pisati o zločinu, zapravo štiti zločin i njegove počinitelje. S druge strane omalovažava i u potpunosti poriče žrtve. Stječe se dojam da je upravo Kronika stožer operacije informativnog zataškavanja zločina u kojem je bilo i drugih, s manje vidljivom ali možda još i važnijom ulogom. Ali zašto ja o tome pišem? Pa to znaju svi. Svi se čuvaju a ja, eto javno o tome govorim. Navlačim na sebe bijes KOS-ovaca i ne prestajem biti cilj prijetnja i podmetanja. Kažu da treba govoriti istinu, da treba svjedočiti. Pa zašto onda šutimo? Gdje su svjedoci vjere? Kako to da možemo dopustiti da don Damir ostane sâm, da se ne pobunimo i ne dignemo svoj glas? Koga se bojimo? Tko je taj koji može tolike ljude, tolike godine, držati u šutnji, u strahu?
«Makarska - uporište KOS-a»
Kronika mi se već i ranije izrugivala zbog podatka koje sam prenosio iz ono malo knjiga u kojima sam mogao pronaći ponešto o Udbi i KOS-u. U tim knjigama postotak pučanstva koji je na neki način surađivao s komunističkom tajnom policijom, kretao se oko 50%. A lustracije nije bilo, i mi zaista danas ne možemo
znati tko je tko? Možemo tek slutiti. Jer «po njihovim djelima će te ih poznati». A njihova djela su njihovo „neznanje“, „nesnalaženje“, ali i prijetnje, uporna zlostavljanja i strah koji nam utjeruju. Sjetimo se prijetnjâ upućenih fra Karlu nakon što je sudjelovao u misi za Kozičke žrtve partizanskog terora. I danas mnogi na ulici o «osjetljivijim temama» šapću, osvrću se je li ih tko čuo ili na telefonu kažu, o tome ćemo kad se vidimo. I danas ljudi ne smiju otvoreno govoriti. Dobio sam primjerak svjedočenja o jednom makarskom križnom putu, jednu tešku sudbinu, uz napomenu da sa tekstom ne idem šire u javnost. Pa valjda znam gdje živim. Da, Makarsku su «resili» i takvi nazivi poput „Zlatne vrčine...“, «Male Moskve» ili «14. beogradske opštine». Već dulje vrijeme imamo i grafit: „Grad bez lica i srca, grad bez duše i snova“. E sad, možemo li mi biti dobri susjedi, prijatelji, rođaci, sugrađani sa onima koji ne žele istinu, koji nam cijelo vrijeme prijete, koji nas i dalje žele držati u strahu i ropstvu? A svaki dan se srećemo, pozdravljamo. Pravimo se kao da ne znamo tko je tko. Za mnoge, doduše i ne znamo. Znakovita je i izjava I. Čehoka (HSLS) kako se lustracija ne može provesti jer bi sa političke scene nestalo 80% političara. Govornicu kojoj je uvodničar bio prof. Branimir Lukšić pod nazivom «Komunistička svijest – jesmo li i danas njeni robovi?, Kronika je doduše najavila naslovom koji nije krio nakanu izrugivanja: «Ko o čemu, Dužević o komunizmu». Govornici je nazočilo 50- tak posjetitelja. Premda je njen predstavnik ostao do kraja, Kronika o nadahnutom izlaganju prof. Lukšića kao i o raspravama koje su uslijedile na skupu, nije donijela ni retka. Govornica je u potpunosti prešućena. U toj prilici sam naveo riječi generala Ljube Ćesića Rojsa izgovorene u Hrvatskom, tada još uvijek i, državnom saboru, kako je Makarska, uz još jedan grad u Hrvatskoj, uporište KOS-a. To Kronika nije prenijela. To Kronika neće istraživati. To Kroniku ne zanima. Nema 
više istraživačko-novinarskog zanosa u Kroničara. Ali tko «stoji iza postavljanja križa» e to je «pravo istraživačko novinarstvo». Pri skupljanju potpisa protiv zločina nad prirodom na žalu, jedan od prolaznika, kako kažu, sa obavještajnim iskustvom, «pohvalio» nas je da je hrabro to što činimo. Odbio se i sâm potpisati ali je više puta ponovio da nastavimo bez straha. Jedan od nas je to protumačio kao prijetnju, sofisticiranu prijetnju, ali prijetnju. Netko tu možda i neće vidjeti prijetnju. Ja, na žalost, iz vlastitog iskustva znam kako to rade. Jedan je vaš poznanik zadužen za prijateljsko upozoravanje. S vremenom ipak steknete iskustvo da se to njegovo upozorenje obično vremenski, asocijativno ili na drugi način poklopi sa puno opipljivijom prijetnjom a za koju ne znate tko vam je uputio. Npr. netko vam kaže da ste izuzetno hrabri i da vam čestita. Može ostati na tome a može ići i korak dalje pa vam, «iskreno zabrinut», prijateljski reći kako se nije dobro «s rogatim bosti». A nekako istovremeno vam počnu zvoniti telefoni bez da se itko javi ili vam nestaju stvari ili vaša majka nađe kosti umotane u vašu sliku iz novina ili vam se pak nešto uporno događa oko vašeg auta ili doma. Počinjete postupno shvaćati kako je za sve to potrebna popriličan broj ljudi, protiv kojih vi kao pojedinac nemate nikakvih izgleda. I onda si postavite sasvim očekivano pitanje: «Ako ušutim, hoće li me pustiti na miru?». Vjerujem da je jedan broj ljudi koji su imali što za reći, prošao «tretman» da bi na koncu odustali.
Na kraju svoje knjige «Nevidljiva ruka», R. Epperson uvjerava javnost kako nikad nije bio depresivan niti je pomišljao na samoubojstvo. Ali to je samo jedan način kako se može riješiti nepoćudnih. Pa, prometne nesreće se događaju svakodnevno a ljudi umiru i od kojekakvih bolesti, srčanog i moždanog udara, maligne bolesti, kobne zaraze ili pak «predoziranja», npr. A tko će poslije istraživati baš svaku sitnicu?
Istina teško izlazi na vidjelo kad je državni represivni aparat dio urote. Pored oglednog primjera ubojstva predsjednika Kennedya 1963., tu je i rušenje njujorških
Blizanaca 2001. Ali da uvijek ima ljudi sa sviješću i savješću, ljudi koji žele istinu, ljudi koji se nisu prodali, ljudi koji su ostali upravo ljudi u najboljem kršćanskom smislu te riječi, svjedoči i ova slika iz SAD-a. Prosvjednici su istakli natpis: «11. rujna je nutarnji posao». Ono „nutarnji“ se odnosi na državni aparat, poglavito tajne službe. Kao što vidimo, prosvjednika nema puno. Svjedočiti istinu znači nositi križ. Hoćemo li nositi svoj križ i svjedočiti istinu ili se pak bestidno prodavati?
1 „Masoni i dalje izvan Crkve“ iz stupca „Večernji brevijar“, Večernji list, 7. ožujka 2007.
2 Ralph Epperson: „Nevidljiva ruka“, naklada Cipetić, Rijeka
3 Michael O'Brian: Posljednja vremena, Verbum
4 Glas koncila, br. 10 (1707) od 11. ožujka 2007.
Članak je prvotno napisan za uskršnji broj župnog lista „Sv Klement“, koji iz tehničkih razloga nije izišao.
Svjedočimo li ili se prodajemo?
o Uskrsu 2007.
Drago mi je što ponovo izlazi župni list. Kao što je na nedavnom skupu katoličkih novinara istaknuto, obzirom na većinsku medijsku silu koja djeluje protiv Crkve, protiv vjere i protiv istine, važno je naći mogućnost odgovoriti na brojne napade. Puno tih napada odmah i ne prepoznajemo pogotovo one istančanije. Trenutačno i izdvojeno gledajući, možda i nemaju izrazit učinak ali dugotrajno i mnoštvono ipak oblikuju našu svijest, razaraju naše vrijednosti i uporno nas odvraćaju od Onoga koji je Put, Istina i Život.
Na našoj govornici za veljaču, tema je bila «Antikrist – umišljaj ili stvarnost». O životu i knjizi Vladimira Solovjeva, govorio je urednik u nakladničkoj kući «Detecta» prof. Antun Abramović. Poslije smo u raspravi spomenuli niz p
rimjera djelovanja Sotone među nama. Kako je istaknuo uvodničar, Sotona na zemlju dolazi putem ljudi, njegovih sljedbenika. O masoneriji se npr. jedva i zna da postoji a kamo li da okuplja ljude iz vrha političke, gospodarske, društvene i svekolike «elite». O postojanju triju loža u Hrvatskoj smo nedavno u Večernjaku mogli saznati iz članka vlč. Antona Šuljića1. Masonski ciljevi nam se, kroz djelatnosti udrugâ Lions i Rotary, prikazuju kao dobrotvorstvo. A da je riječ o uroti protiv istine i demokracije, vidimo, ne samo po privatizacijskoj pljački, raspačavanju zemlje i obale, svekolikoj izdaji hrvatskih nacionalnih interesa nego i po sasvim očitim primjerima nepostojanja pravne države kad se radi o zaštiti malih ljudi i općeg zajedničkog dobra. „Ovo što nam se danas događa, pa toga nije bilo ni u kraljevini Jugoslaviji ni u NDH“, kaže Berto Lonin (Talaić), časnik Domovinske vojske. „A živio sam u obje države“. Zločin prema okolišu kao što su sveopća „betonizacija“ Makarske kao i nedavni pokušaj izgradnje gata (mula) na žalu kod tobogana, ukazuju da u svemu glavnu riječ ima mafija. A mafija, po odrednici, kao hobotnica pruža svoje krakove tamo gdje običan i do
bronamjeran čovjek ni ne sanja. U pravilu obuhvaća državne ustanove i političare od vrha do dna piramide. Drugim riječima, dobar dio nas, jer, gle čuda, pa upravo dobar dio nas radi u državnim ustanovama a ima nas dosta i u političkim strankama. Ali svi mi radije sebe vidimo kao žrtvu, dok je puno teže sagledati iste nas kao dio mafijaške, masonske, obavještajne i ko zna kakve sve mreže. „Pa ljudi se snalaze, takav je „sistem“, što se tu može, ako neću ja, drugi će pa smo na istom. A onda, bolje ja“. Masonski znamen je piramida u čijem je vrhu tzv. Svevideće oko. Tu su još i izvrnuti križ, sotonski broj „666“, obrnuta petokraka (u emisiji Nove TV „Red carpet“ npr.), javno pokazivanje rogâ. To se znamenje sve češće, pod raznim izlikama ili bez njih, pojavljuje u našem okruženju. Njegovo pravo značenje neki ne znaju ali se čini kako se puno njih pravi da ne zna. Takvim znamenjem, sotonisti pokazuju svoju moć, brojnost i utjecaj.O sotonskom znamenju sam već ranije pisao u župnom listu. Svevideće oko u Dubcima je prebojano a potom je preko njega naslikan križ. Kršćanski je znamen, kako se činilo, pobijedio je onaj masonski. Vjerovao sam da će tako i ostati, da uvijek
ima više ljudi sljedbenika Krista nego Sotone. Nedavno je uslijedilo novo razočaranje. Križ je prekriven grbom Hajduka. Kako to razumjeti? Ako su već htjeli istaknuti hajdukov grb zar ga nisu mogli naslikati pored križa? Zar su baš morali prekriti križ? Znači li to da je hajdukovcima, ili onima koji se tako predstavljaju, smetao križ, znamen Krista koji pobjeđuje Sotonu? Ili je na djelu stara masonska taktika. Prebojati križ ponovo svevidećim okom, značilo bi pokazati se. Bio bi to otvoreni rat, a takav je način u potpunoj opreci sa njihovim prijetvornim, zakulisnim i podmuklim načinom. Vjernici su najčešće i domoljubi, svjesni Hrvati kojima će biti drago vidjeti hrvatski grb pa se možda i neće toliko protiviti što je jedan križ prekriven hajdukovim grbom. Vrijeme će učiniti svoje i u neka, za Sotonu bolja vremena, njegovi sljedbenici će ponovo istaknuti svoj znamen.Ne sustaju ni pritisci za postavljanje piramidnog Marmontovog (Napoleonovog) spomenika u središte grada. Udruga za zaštitu kulturne i prirodne baštine, tako, pokazuje veliku brigu za očuvanje spomenika naših
neprijatelja. Evo nam u središte grada donose i mletačkog lava, u postolju zastavnog stupa (tzv. „štandarac“). Nekome je jako stalo uporno isticati hrvatsko ropstvo, kao ono na mletačkim galijama. Kamene gromade na makarskom žalu ili pak uništene kamenice za ulje, ne remete njihov mir zaštitara tuđinske baštine i ne mute njihovu ljubav za naše zatiratelje. Služba hrvatskim ugnjetavačima, pa kako to nazvati nego sotonstvom? A što mi ostali radimo? Ni glasa prosvjeda? Čovjek se upita, pa ima li nas uopće? Ljudi uglavnom šute a Sotona likuje. Živim li ja od svog rada?
Ovo bi si pitanje morao postaviti svatko od nas. Teško bilo koje društvo može opstati bez slobode ljudi da se opredjeljuju i na izborima glasuju za različite političke stranke. Na žalost te iste političke stranke, ovakve kakve su, i jesu izvor zla. Zar može biti istinske demokracije u političkom sustavu u kojem su članovi stranke potpuno ovisni o volji njihovog vođe? A taj «veliki», ili malo manje „veliki“ vođa, je u stvari, ništa drugo doli marioneta čije konce povlači, kako bi to rekao R. Epperson, „nevidljiva ruka“2. Može li biti demokracije u zemlji u kojoj je na stranačkim izborima jedna frakcija otjerala drugu, i to pučem, a nakon toga «demokratski» osvojila vlast? Glasački listići «gubitničke» strane završili su u spremniku za smeće. Nitko nije trepnuo. Nitko nije pisnuo. Nitko se nije oglasio. Nitko se nije pobunio. Pa gdje je svijest i savjest? Tržena je za Judine škude, kupljena i prodana kao i svaka druga roba, i to mnoštveno. U toj sveopćoj bestidnoj trgovini i nije najvažnije je li cijena nekog vijećnika uistinu 170.000 €. Važno je da postojimo mi koju takvu trgovinu dopuštamo, mi koji se ne bunimo, mi koji kupovinu i prodaju ljudi veličamo kao vrhunsku mudrost, mi koji ćemo opet glasovati za besramne trgovce. Čovjek se može upitati i jesu li kupljeni čitavi Poglavarstvo i Gradsko vijeće zajedno, obzirom da nitko od njih „nije znao“ da su mjesec dana, kamioni i kamioni kamenih gromada iskrcavani na žalo, jednako kao što ne znaju da uništavanje obale traje godinama. Gradski vijećnici o ekocidu su saznali iz novina i putom HTV-a. Dobro, malo je dugo trajalo ali su konačno ipak eto, saznali. I kad su saznali, što se dogodilo? Opet muk, opet tišina, opet ništa. I što čovjek drugo može zaključiti nego da su za zločin protiv prirode i baštine znali i prije te da su u svemu možda i sudjelovali. Inače, u Gradskom vijeću sjede i osobe zadužene, i iz državnog proračuna plaćene, da brinu o Parku prirode i zaštiti okoliša. Ali i takvi su „politički korektni“ pa šute. Možda je zato Kronika u dva navrata odbila objaviti dopis prof. Sumića kako bi sve prošlo bez „suvišnog uznemiravanja Makarana“ u tišini u kojoj bi počinitelji ostvarili svoj naum.
Vijećnici se dakle kupuju, ali odakle novac? Taj novac nije nigdje proknjižen nego je iz, kako se to lijepo kaže, «crnih fondova». A ti «crni fondovi» se pune iz kriminalnih izvora, najčešće trgovine drogom. Zato su, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje ništa drugo doli kriminalci. Ali to mi ne smijemo ni pomisliti. Ipak su sve to «važni, ugledni i časni ljudi». I onda postaje jasnije zašto se kriminal i droga ne daju iskorijeniti. Puno je nas kupljeno.
Ako netko preko stranke dobije službu, takvu da se baš i ne mora pretrgnuti, možda čak niti dolaziti na posao, onda je on plaćen za nešto drugo, ako za ništa drugo a ono za šutnju. Pa ipak, najčešće on time postaje «nečiji čovjek» i svoj „posao odrađuje“ podvalama, ucjenama, zlostavljanjem i zastrašivanjem nepoćudnih. Ako netko može na poslu za koji prima plaću, ucijenjivati ljude, uzimati novac, a može, onda to može samo ako je dio sotonske mreže. Ti ljudi se i ne pitaju, jesu li koristeći «vezu» na taj način potpisali ugovor s vragom. I kad će taj ugovor doći na naplatu? Hoće li morati vratiti uslugu na način koji možda i ne sanjaju, jer ti naši „dobročinitelji“, sve su to «dragi ljudi», obiteljski «prijatelji» a nikako Sotona. Slatkorječivi političari su nas uistinu u stanju u svašta uvjeriti. Ali mi vidimo kako su se neki obogatili preko noći obzirom da prije ulaska u politiku nisu imali ništa.To je, na žalost, postalo najunosnije «zanimanje». A kako je to moguće? Pa političarima mafija neće dati ništa ako oni ne rade u njihovom interesu. I tu dolazi do izražaja «umijeće» i svjetonazor velike većine današnje političke «elite». Prodati interes države ili grada, prodati istinu, prodati vlastitu djecu i njihovu budućnost ne bi li postali vladari „ovoga svijeta“. Ako neki ljudi dobivaju stanove u Makarskoj, ili još bolje, u Zagrebu, onda je jasno da su oni to morali itekako «odraditi». A «odradili» su nas, nas su prodali, naše zajedničko dobro, našu budućnost. I kad sve unište, povratka nema. Pojedinci iz «elite» će, doduše, svojoj djeci ostaviti bogatstvo, ali i bezdušnost, drogu, smrt. A naraštaji koji dolaze će se pitati, pa je li moguće da su naši preci bili toliko sebični, je li moguće da su sve uništili, da su i nas prodali?
Ali kaže se da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ovakva vlast, nažalost je slika naše korumpiranosti. Netko će dobiti stan, neko posao bez rada, netko proviziju, netko milijunsku otpremninu, nekome će biti omogućeno da nekažnjeno krade, nekoga redovito plaćaju razne agenture... A dobar dio običnih ljudi ih podržava u nadi da će se i oni domoći dijela plijena, ma kako sitan bio. I zato će svesrdno pomagati naše zajedničko uništenje i propast. Bez potpore mnoštva malih ljudi, veliki i moćni nas ne bi mogli uništiti. Ti mali ljudi odlaze na hotelske bakanalije moćnika kako bi pokupili mrvice sa njihova stola, kako bi, bar na trenutak sami sebi izgledali veliki i moćni. Klanjaju se novom zlatnom teletu. Tolika je nevjerica da bi išta mogli zaraditi vlastitom pameću, vlastitim radom.
A gdje će im duša? To se ti ljudi ne pitaju. Na naše kršćansko licemjerje nas upozora
va vlč. Bistrić. U nedavnoj propovjedi je istakao poruke roditelja svom djetetu: «Budi lupež ali istovremeno idi i u crkvu». I zato, nije problem u djeci nego u roditeljima. «Otiđite noću i potražite svoje dijete. Zateći ćete ga s bocom u ruci» upozorava don Damir. «A zašto roditelji zanemaruju svoju djecu? Pa nemaju za njih vremena, bave se poslom i «poslom», čitaju novine, gledaju sapunice». Žalosno je da dobar dio roditelja svoju djecu Sotoni predaje potpuno svjesno i dragovoljno. Na nedavnoj govornici sam iznio i vlastiti prijedlog roditeljima: „Dogovorite se sa roditeljima vršnjaka vaše djece, odredite granice izlaska i čvrsto ih se zajedno držite. Neće više biti moguć izgovor: «Pa svi kasno izlaze samo ti meni radiš probleme». I ono najvažnije, više vremena provodite sa vlastitom djecom. Družite se i razgovarajte s njima. Nemojte dopustiti da postanete potpuni stranci“. I u školama su problemi sve veći, od otuđenosti, žeste, droge, do sve većeg i učestalijeg nasilja. Bez obzira što ustrajno nudim pomoć u razumijevanju i poboljšanju odnosa učenik - učitelj, uvijek sam ponovo odbijen.Zadnja vremena
Kao da uistinu dolaze zadnja vremena. U istoimenom romanu3, Michael O'Brian opisuje skoro vrijeme u kojem postaju svakodnevni napadi na Crkvu općenito, ali i oni sasvim osobni i izravni na svećenike i časne sestre. Na žalost, svjedoci smo kako se to i kod nas sve češće događa, čak se ne preže ni od ubojstva. Učinkovit način «uklanjanja» svećenika je, između ostalih, umlaćivanjem drvenim palicama, što se dogodilo župniku Krapinskih toplica, vlč. Mati Hercegu. Župnika pak Sv. Jurja u Odri, Vladimira C. su pokušali ubiti presijecanjem crijeva na kočničkom sustavu. U Splitu vjeroučiteljicu zlostavljaju, nabijaju joj kantu na glavu ili je pak tuku. O tome kako je u svemu «problem» vjeroučiteljica, izvješćuju nas «slobodna i neovisna» priopćavala. Ali, naravno, napadi mogu biti i puno istančaniji. Donedavno je bilo nezamislivo psovati svećenike i časne sestre. A eto, to se u Makarskoj događa već zabrinjavajuće učestalo. A što reći za one koji na misu uporno i redovito kasne 15-tak minuta a potom sijedaju u prvu klupu? Ima i onih koji će ući u crkvu na pola mise, grabiti skupljenim dlanom posvećenu vodu i njome zalijevati svežanj cvijeća. Potom će sredinom prema oltaru pozdravljajući lijevo i desno kao da su na kakvoj smotri. U najsvečanijem času euharistije, stajati će pored oltara opetovano se «klanjati». Netko će reći kako se radi o ljudima duševno ograničenim pa da se zbog toga i ne mogu odgovorno i dostojanstveno ponašati. S druge strane, ti isti „ograničeni“ ljudi se jako dobro znaju ponašati kao javne osobe, jako dobro znaju svoju korist, te itekako, bilo jugo ili bura, znaju o novcu i s novcem. A ako ga neki put od svećenika i ne dobiju, reći će kako je ipak najvažnija svećenikova riječ. Ovakvo vrlo primjereno, pače «diplomatsko» ponašanje upućuje da se radi o itekako inteligentnoj osobi sa dobrim psihologijskim uvidom. «Ograničenost» dotičnog može imati neke sasvim druge razloge i pobude. Također, ne mogu razumjeti da dječak, premda sa teškoćama u razvoju, može ustrajno ometati svećenike za vrijeme njihove službe, tijekom mise šetati ispred i iza** oltara, kod ambona gurati svećenike, unositi se ministrantima u lice, naglas nešto nerazumljivo govoriti, odvlačiti pažnju vjernika. Zar to roditelji ili skrbnici ne vide? Zar nemaju osjećaja da se radi o nečem potpuno neprimjerenom. Zbog čega dopuštaju to zlostavljanje i svećenika i vjernika? Ili je možda, ja ću se usuditi postaviti i takvo pitanje, to zlostavljanje upravo i svrha svega toga? Na uskr
šnjoj misi sam bio na koru. U mojoj blizini je bila nekolicina dječaka od nekih 12-13 godina. Kako se činilo dvojica su se skupini nametnula kao «uzori», a ostali su ih dijelom slijedili. Bilo je očito da u crkvu nisu došli zbog mise. «Šef» se «raskrečio» na stolici kod orgulja, ne bi ni u kafiću tako. Glasno su razgovarali. Zvonjava mobitela je potrajala jer „nikako nisu mogli» utvrditi odakle dolazi.Učestalost takvih događanja kao i njihova podudarnost sa ukupnim ozračjem, nas potiče da razmislimo i o onima koji takve stvari izvode kao dio općeg i šireg plana, pokušaja omalovažavanja vjere, pokušaja pritiska na svećenike, pokušaja povrede svetosti Božje kuće. Cilj je naravno obeshrabriti ih u obavljanju njihova uzvišene službe, izazvati u njima toliku tjeskobu koju oni više neće moći izdržati te će na koncu odustati od svog duhovnog poslanja. Kao da se vraćamo u vremena kad je ovdje u Makarskoj, pobješnjela rulja progonila nadbiskupa Franića. Na taj tužni događaj nas je pred Uskrs podsjetio i nadbiskup Barišić. Sadašnji napadi se zbivaju u surječju stvaranja Novog svjetskog poretka u kojem za kršćanstvo nema mjesta.
Upozoravanje na Sotonu
Izvrtanje križeva na groblju jasno pokazuje da sotonista ima i u Makarskoj. Međutim, dojam je kako postoji općenita nesklonost otvoreno govoriti o tome. A upravo ta nesklonost kao da sotonistima i ide u prilog. Nešto postoji i ne postoji. Slugâ Sotone među nama nema ili ih je malo ili su beznačajni a to svakako nisu naši poznanici, prijatelji, susjedi, rođaci. Pa ipak. Priopćavala, posebno dalekoglednica imaju silni utjecaj na nas, na naše ukupno funkcioniranje, na to kako ćemo se ponašati, što ćemo osjećati i misliti, a ne samo što ćemo kupovati. Sotonisti to znaju i zato je većina priopćavala pod njihovom vlašću ili utjecajem. Zato se neke vijesti objave a neke ne. O čemu se stvarno razgovaralo na skupu ministara zemalja jugoistočne Europe, ni jedne novine nisu izvijestile. Na to nas je u GK4 upozorio vlč. Ivan Miklenić. I nije prvi put da se u Zagrebu održavaju takvi tajni skupovi a koji su priprema za onaj 11. svibnja, također u Zagrebu. Biti će to skup političkog utemeljenja Zapadnog Balkana koji će imati svoj glavni grad (Vrhbosna ili Beograd) i svoja tijela. Na čelu te Treće Jugoslavije će po svemu sudeći biti Hido Bišćević, sadašnji doministar vanjskih poslova, još uvijek neovisne Republike Hrvatske. Dakle da veleizdaja «naše» političke «elite» ide svom vrhuncu, to Hrvati ne smiju znati, mora nas se dovesti pred svršen čin i zato je to tajna.
A načelo tajnosti je i inače pravilo za skupove raznih Bilderbergâ, odborâ Trilaterale, kraljevskih i inih vijećâ za «inozemne odnose», masona, sotonista, a koji su na putu da potpuno i «globalno» preuzmu upravljanje našim životima. U SAD-u već izgrađeno
600 logora za neposlušne. Ubacivanje RFID usadaka (implantata), pod raznim izgovorima, demografskim, zdravstvenim, sigurnosnim… već je postala stvarnost. To su tzv. čipovi putem kojih je pojedinac pod potpunim nadzorom. U svakom je trenutku moguće saznati bilo kakav podatak o pojedincu, njegovo kretanje i, što je možda najgore, utjecati kako će se pojedinac osjećati ili ponašati. Slikopis «Mandžurijski kandidat» nam prikazuje upravo takav zastrašujući primjer. U svojoj najnovijoj knjizi «Klonovi nastupaju», admiral Domazet spominje i superračunalo znakovitog sotonskog naziva «666» koje skuplja podatke o doslovce svakom od nas. Ali zašto ljudi na sve pristaju, sve nijemo prihvaćaju, ili još gore, djelatno služe takvoj zločinačkoj sotonskoj uroti?Novac, povlastice, karijera, vlast, moć, sebeljublje. Oni ne žele shvatiti da u toj sotonskoj uroti izglede na preživljavanje imaju tek oni u vrhu piramide te da će i oni sami prije ili kasnije postati žrtve. Bušmani love majmune na način da u deblu izdubu rupu toliko usku da se u nju može uvući ispružena šaka ali ne i stisnuta. U rupu stave rižu koja je majmunima najslasniji zalogaj. Majmun jedva nekako uvuče ruku i zgrabi rižu. Ali kad pokuša izvaditi tu rižu vidi da ne može i tako postaje zarobljenik i lovina. Bušman, i bez prevelike žurbe, dođe do majmuna, ubije ga. Da bi pustio rižu iz ruke i pobjegao, toga se majmun ne može dosjetiti. Valjda zbog toga majmuni i jesu pojam gluposti. Čini se kako su sotonistima najlakši plijen upravo ljudi koji nisu daleko odmakli od majmuna. Ne mogu pustiti iz šake svoju nedopustivu proviziju, nezasluženu karijeru, nezarađeni stan, povlaštenu koncesiju, pokradene dionice, političko mjesto ravnatelja ili člana nadzornog odbora, politički poslovni prostor ili kiosk, nezarađenu plaću, «živu lovu». Radije će nestati i u bezdan za sobom povući cijeli grad, državu i narod.
Makarska kronika
To što ni jedne novine nisu izvijestile sa gore spomenutog zagrebačkog skupa, pa zar i to ne svjedoči o uroti? O nekim ljudima se piše opširno a neke se prešućuje, jedne se divinizira a druge sotonizira. Kriterij je uvijek jedan te isti. Je li dotični ideologijski, svjetonazorno, obavještajno naš, ili nije. U našoj podijeljenoj sredini sve je podijeljeno pa tako i mišljenja glede, sada jedinog, tjednika Kronika. Jedni su s
oduševljenjem prihvatili njegovo pisanje a drugi su razočarani i puni gorčine. To zapravo nije nikakvo čudo obzirom na prostor i način koje novina posvećuje jednima ili drugima. Dok se o bivšim partizanima i općenito ljudima lijevo liberalnog i novodobnog svjetonazora uglavnom piše učestalo i opširno, sa uvažavanjem i odobravanjem, dotle se oni drugi uglavnom osporavaju, izruguje im se ili se pak, najčešće, potpuno prešućuju. Na govornici, «M. Smoje – miloševićevac iz Velog mista», javno sam prigovorio Kronici na njenom pisanju, između ostalog i zbog toga što je sve ove godine otkada izlazi, uporno odbijala pisati o makarskoj uljudbenoj sramoti: ljudima koji su vezani žicom, bez suda pobijeni i zatrpani u okolici groblja. Prigovorio sam im i način na koji pišu o svećenicima. Tekstovi odišu nedostatkom i najmanjeg poštovanja prema uzvišenom svećeničkom poslanju, uglavnom ih se prikazuje kao problematične ljude koji su zaokupljeni prije nekim drugim, zemnim stvarima a tek usput svojim vjernicima. Posebno sam istaknuo njihovo loše pisanje o don Damiru Bistriću, don Darku Matijeviću, fra Karlu Jurišiću i pok. fra Izidoru Grabovcu.Kako je o žrtvama komunističkog terora pisala Kronika? Već pri postavljanju križa sa sjeverne strane groblja prije dvije godine, novinarku je jako zanimalo, tko je postavio križ, tko stoji iza toga? Nju nije zanimalo, za koga se postavlja taj križ, tko su ti ljudi, kako su ubijeni, zbog čega, tko ih je ubio i zašto nije ranije bilo moguće postaviti križ. Ili su takav njen nastup i istraga zapravo bili pokušaj ušutkavanja. A da se radi upravo o ušutkavanju, uvjerio me u Kronici objavljeni razgovor sa vlč.
Bistrićem. Napis je pun insinuacija na račun don Damira, kako se radi o čovjeku kojeg zanima više tvarno nego duhovno, kako su mu propovijedi više svjetovne, kako manipulira, i na koncu kako zapravo otvoreno laže. Sve nam je to uspjela prenijeti novinarka. Za njih je to istraživačko novinarstvo a za mene blaćenje i pokušaj ušutkavanja jer se vlč. Bistrić usudio progovoriti o onome o čemu su Makarani šutjeli desetljećima. Don Damir je za Kroniku izjavio da su do njega došle informacije od strane očevidaca, da se pri iskopima koje je na groblju obavljao privatni građevinar, nije radilo o životinjskim nego o ljudskim kostima. Sumnja da su patolozima u Splitu podmetnute krive kosti je tim veća jer su od iskopa do predaje kostiju prošla dva dana. Ne mogu a ne upitati se, je li baš slučajno da nakon privatnikovih nalaza «životinjskih» kostiju, policija sprječava istog građevinara u kopanju sjeverne strane groblja? I je li slučajno da kosti, pronađene pod nadzorom kriminalističke policije, patologa i državnog odvjetništva sada više nisu životinjske nego ljudske i to sa tragovima koji svjedoče o egzekuciji? I bi li i to bile tek «životinjske» kosti da ih je nastavio otkapati privatni građevinar bez nadzora? Članak «Eksumacija – potraga za kostima paravan je za dodatno širenje groblja» do kraja ogoljuje nakane lista. To je upravo sramotni pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da oko našeg groblja leže kosti žrtava mnoštvenog zločina. Dakle Kronika od svog osnutka odbija pisati o zločinu, zapravo štiti zločin i njegove počinitelje. S druge strane omalovažava i u potpunosti poriče žrtve. Stječe se dojam da je upravo Kronika stožer operacije informativnog zataškavanja zločina u kojem je bilo i drugih, s manje vidljivom ali možda još i važnijom ulogom. Ali zašto ja o tome pišem? Pa to znaju svi. Svi se čuvaju a ja, eto javno o tome govorim. Navlačim na sebe bijes KOS-ovaca i ne prestajem biti cilj prijetnja i podmetanja. Kažu da treba govoriti istinu, da treba svjedočiti. Pa zašto onda šutimo? Gdje su svjedoci vjere? Kako to da možemo dopustiti da don Damir ostane sâm, da se ne pobunimo i ne dignemo svoj glas? Koga se bojimo? Tko je taj koji može tolike ljude, tolike godine, držati u šutnji, u strahu?«Makarska - uporište KOS-a»
Kronika mi se već i ranije izrugivala zbog podatka koje sam prenosio iz ono malo knjiga u kojima sam mogao pronaći ponešto o Udbi i KOS-u. U tim knjigama postotak pučanstva koji je na neki način surađivao s komunističkom tajnom policijom, kretao se oko 50%. A lustracije nije bilo, i mi zaista danas ne možemo
znati tko je tko? Možemo tek slutiti. Jer «po njihovim djelima će te ih poznati». A njihova djela su njihovo „neznanje“, „nesnalaženje“, ali i prijetnje, uporna zlostavljanja i strah koji nam utjeruju. Sjetimo se prijetnjâ upućenih fra Karlu nakon što je sudjelovao u misi za Kozičke žrtve partizanskog terora. I danas mnogi na ulici o «osjetljivijim temama» šapću, osvrću se je li ih tko čuo ili na telefonu kažu, o tome ćemo kad se vidimo. I danas ljudi ne smiju otvoreno govoriti. Dobio sam primjerak svjedočenja o jednom makarskom križnom putu, jednu tešku sudbinu, uz napomenu da sa tekstom ne idem šire u javnost. Pa valjda znam gdje živim. Da, Makarsku su «resili» i takvi nazivi poput „Zlatne vrčine...“, «Male Moskve» ili «14. beogradske opštine». Već dulje vrijeme imamo i grafit: „Grad bez lica i srca, grad bez duše i snova“. E sad, možemo li mi biti dobri susjedi, prijatelji, rođaci, sugrađani sa onima koji ne žele istinu, koji nam cijelo vrijeme prijete, koji nas i dalje žele držati u strahu i ropstvu? A svaki dan se srećemo, pozdravljamo. Pravimo se kao da ne znamo tko je tko. Za mnoge, doduše i ne znamo. Znakovita je i izjava I. Čehoka (HSLS) kako se lustracija ne može provesti jer bi sa političke scene nestalo 80% političara. Govornicu kojoj je uvodničar bio prof. Branimir Lukšić pod nazivom «Komunistička svijest – jesmo li i danas njeni robovi?, Kronika je doduše najavila naslovom koji nije krio nakanu izrugivanja: «Ko o čemu, Dužević o komunizmu». Govornici je nazočilo 50- tak posjetitelja. Premda je njen predstavnik ostao do kraja, Kronika o nadahnutom izlaganju prof. Lukšića kao i o raspravama koje su uslijedile na skupu, nije donijela ni retka. Govornica je u potpunosti prešućena. U toj prilici sam naveo riječi generala Ljube Ćesića Rojsa izgovorene u Hrvatskom, tada još uvijek i, državnom saboru, kako je Makarska, uz još jedan grad u Hrvatskoj, uporište KOS-a. To Kronika nije prenijela. To Kronika neće istraživati. To Kroniku ne zanima. Nema 
više istraživačko-novinarskog zanosa u Kroničara. Ali tko «stoji iza postavljanja križa» e to je «pravo istraživačko novinarstvo». Pri skupljanju potpisa protiv zločina nad prirodom na žalu, jedan od prolaznika, kako kažu, sa obavještajnim iskustvom, «pohvalio» nas je da je hrabro to što činimo. Odbio se i sâm potpisati ali je više puta ponovio da nastavimo bez straha. Jedan od nas je to protumačio kao prijetnju, sofisticiranu prijetnju, ali prijetnju. Netko tu možda i neće vidjeti prijetnju. Ja, na žalost, iz vlastitog iskustva znam kako to rade. Jedan je vaš poznanik zadužen za prijateljsko upozoravanje. S vremenom ipak steknete iskustvo da se to njegovo upozorenje obično vremenski, asocijativno ili na drugi način poklopi sa puno opipljivijom prijetnjom a za koju ne znate tko vam je uputio. Npr. netko vam kaže da ste izuzetno hrabri i da vam čestita. Može ostati na tome a može ići i korak dalje pa vam, «iskreno zabrinut», prijateljski reći kako se nije dobro «s rogatim bosti». A nekako istovremeno vam počnu zvoniti telefoni bez da se itko javi ili vam nestaju stvari ili vaša majka nađe kosti umotane u vašu sliku iz novina ili vam se pak nešto uporno događa oko vašeg auta ili doma. Počinjete postupno shvaćati kako je za sve to potrebna popriličan broj ljudi, protiv kojih vi kao pojedinac nemate nikakvih izgleda. I onda si postavite sasvim očekivano pitanje: «Ako ušutim, hoće li me pustiti na miru?». Vjerujem da je jedan broj ljudi koji su imali što za reći, prošao «tretman» da bi na koncu odustali. Na kraju svoje knjige «Nevidljiva ruka», R. Epperson uvjerava javnost kako nikad nije bio depresivan niti je pomišljao na samoubojstvo. Ali to je samo jedan način kako se može riješiti nepoćudnih. Pa, prometne nesreće se događaju svakodnevno a ljudi umiru i od kojekakvih bolesti, srčanog i moždanog udara, maligne bolesti, kobne zaraze ili pak «predoziranja», npr. A tko će poslije istraživati baš svaku sitnicu?
Istina teško izlazi na vidjelo kad je državni represivni aparat dio urote. Pored oglednog primjera ubojstva predsjednika Kennedya 1963., tu je i rušenje njujorških
Blizanaca 2001. Ali da uvijek ima ljudi sa sviješću i savješću, ljudi koji žele istinu, ljudi koji se nisu prodali, ljudi koji su ostali upravo ljudi u najboljem kršćanskom smislu te riječi, svjedoči i ova slika iz SAD-a. Prosvjednici su istakli natpis: «11. rujna je nutarnji posao». Ono „nutarnji“ se odnosi na državni aparat, poglavito tajne službe. Kao što vidimo, prosvjednika nema puno. Svjedočiti istinu znači nositi križ. Hoćemo li nositi svoj križ i svjedočiti istinu ili se pak bestidno prodavati? 1 „Masoni i dalje izvan Crkve“ iz stupca „Večernji brevijar“, Večernji list, 7. ožujka 2007.
2 Ralph Epperson: „Nevidljiva ruka“, naklada Cipetić, Rijeka
3 Michael O'Brian: Posljednja vremena, Verbum
4 Glas koncila, br. 10 (1707) od 11. ožujka 2007.
petak, 21. kolovoza 2009.
Ovaj je članak objavljen u tjedniku "Makarsko primorje" u odjeljku pisama čitatelja i to u papirnatom izdanju. Obzirom da nije postavljen na svemrežnoj stranici lista ja ga donosim ovdje na uvid možebitno zainteresiranima.
"Dite materi"
Tako kaže pučka predaja. A do sada smo takve narodne izreke smatrali zgusnutim iskustvom dugog niza naraštaja, a koje su se u tom povijesnom trajanju učvrstile kao nepobitne činjenice. Ali danas više ništa nije kao što je još dojučer izgledalo da jest, ni pučka mudrost ni činjenice.
U prošlom je broju MP izvijestilo sa dva skupa, održana jedan za drugim u dva dana, a na kojima su obrađene teme, od presudne važnosti za razumijevanje dječjeg razvitka ali i društva u cjelini. Uistinu je nemoguće ne upitati se, kako i zašto se čovjek ustrajno mijenja sa lošega na gore? Na prvom skupu sam i sam sudjelovao (Okrugli stol: "Odrastanje, kultura i reforma odgojno-obrazovnog sustava", uvodničarka prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš). Za onaj drugi ("parlaonica" u O.Š. "Stjepana Ivičevića", pod nazivom "Potiču li mediji nasilno ponašanje?"), sam na žalost, saznao prekasno. Velika je važnost ovakvih skupova jer su to rijetke prilike da se progovori o, bez pretjerivanja, sudbinskim pitanjima čovjeka danas. Naime, propadanje naše djece se svakodnevno odvija pred našim očima a mi uglavnom ne poduzimamo ništa ili pak sebi tražimo isprike. Sve su učestaliji nedostatak pažnje, ubrzanost i teškoća s učenjem, neprihvatljivo ponašanje (opijanje, uživanje droga, neprimjerena spolnost, nasilje prema sebi i drugome...). A sve je, kako nam djeca otvoreno poručuju, natopljeno nepodnošljivim osjećajem praznine. I unutar struke se sve češće se govori o psihopatizaciji društva. Što je to krenulo po zlu? I to u razmjerno kratkom vremenu. Jer, kako nam svjedoče učiteljice, današnji prvašići su neprepoznatljivi u odnosu na one od prije samo desetak godina.
Toplina majčinskog odnosa
Na okruglom stolu uočljiva je bila i jedna koncepcijska nedorečenost. Skup je najavljen kao okrugli stol da bi u naravi to bilo predavanje na kojem je priliku za mišljenje ili pitanje iskoristila tek jedna osoba, ja. Predavanje prof. dr. Vedrane Spajić Vrkaš je uistinu bilo izuzetno bogato građom. Ja sam ukratko iznio mišljenje o manje zastupljenom dijelu izlaganja, odrastanju, i to njegovom najranijem dijelu kao i posljedicama poremećaja tog ranog razdoblja za kasniji razvoj osobe. Pokušao sam objasniti važnost ranog odnosa majke i djeteta, što sve dijete dobiva u toj ranoj izmjeni kad je najranjivije. Ne radi se samo o usvajanju znanja i vještina na spoznajnoj (kognitivnoj) razini, nego je riječ prije svega o upijanju, pounutrenju majke, svih osjećaja koje majka pruža, kao i ukupnog zajedničkog odnosa i najrazličitijih iskustava unutar tog odnosa.
Dijete u tom ranom razdoblju prvo postaje svjesno sebe, svog postojanja. Potom uči da postoji i druga osoba osim njega samoga. To je važno ne samo zato da kasnije u životu ne bi bilo sebično nego i zato da bi mogao priznavati drugoga i uvažavati ali i voljeti, a što svakako uključuje i žrtvovanje a ne samo zadovoljstvo i užitak. Naime, svaki zreli odnos uključuje i odricanje i žrtvu za bliske i manje bliske osobe, za obitelj, vjeru i domovinu. To uključuje postojanje uzora (ideala) a što je u izravnoj opreci sa hedonističkim nazorom u kojem je sve roba na prodaju. Sve, pa i ljudi, pa i oni najbliži, pa čak i vlastita djeca. U prvim godinama života, uz majku i prisan, prije svega tjelesni doticaj, djeca stječu i tzv. "temeljnu sigurnost" a što im omogućuje da kasnije u životu mogu propitivati stvarnost, slobodno i bez straha istraživati okolinu i tražiti rješenja za neprilike koje život nužno donosi. A to znači biti neovisna osoba koja neće prodati svoja uvjerenja i slobodu i samo kimati glavom novim i starim gospodarima. Istaknuo sam kako ta rana osjećajna izmjena dobiva svoju priliku unutar razmjerno kratkog vremenskog razdoblja, do 3. godine života. Što se tada propusti često je nemoguće nadoknaditi u kasnijim životnim razdobljima, pa čak i u intenzivnim psihoterapijama.
Divlja djeca
O tome nam ponovo govori pučka mudrost: „Željezo se kuje dok je vruće“. Je li uistinu danas nekome u interesu da naša djeca propuste razdoblje dok su "vruća" (toplina uz majku) i ostanu neoblikovano nekovano željezo, tj. bezdušni psihopati ili nešto poput životinje? Poučan je primjer tzv. "divlje djece". Radi se o djeci koju su roditelji odbacili i ostavili negdje u divljini pa su ona odrasla uz divlje životinje, kao Romul i Rem u Rimskoj mitologiji, npr. Jedan od najpoznatijih stvarnih slučajeva divljeg dječaka je Viktor iz Aveyrona. Nakon što bi bili uhvaćeni, takva se djeca više nisu mogla prilagoditi na blizinu čovjeka, spavala su danju a noću često zavijala poput vukova, npr. Nisu mogla naučiti niti govoriti. U pravilu nisu doživjeli zrelu dob. A da postoje planovi da se od čovjeka napravi životinja, može se zaključiti i po izvedbi ("performansu") u Londonskom zoološkom vrtu, prije godinu, dvije dana. U kavez su umjesto divljih životinja stavljeni ljudi. A drugi ljudi, posjetitelji su promatrali svoju vrstu u kavezu i silno se zabavljali. Bar su nas tako uvjeravala priopćavala. A slična je izvedba navodno ponovljena i u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Na žalost čovjek iz dana u dan sve više gubi svoju ljudsku suštinu, one vrjednote koje su ga činile čovjekom. Čini se kako je ostvarenje programa Kurta Lewina iz londonskog Tavistoškog instituta, "Mijenjanje slike čovjeka", u punom zamahu. A jedna od glavnih poluga tog projekta je, kako se čini, upravo odvajanje majke od djeteta .
Moje zagovaranje čuvanja ranog odnosa majke i djeteta na spomenutom skupu, moglo je izazvati i neke nedoumice. Tako su izneseni i podaci o tome kako vraćanje djeteta iz jaslica i vrtića majci uistinu nije polučilo očekivane rezultate. Iz izrečenog bi se moglo zaključiti kako nema smisla vraćati majku djetetu i da je za dijete jednako dobro odrastanje u ustanovi. Mišljenja sam kako je moguće i drugačije razumijevanje navedenog istraživanja. Suvremena majka je putem priopćavala i društvenih pritisaka, već u znatnoj mjeri promijenjena u odnosu na tradicionalnu majku. Kad takvu majku čak i vrate djetetu, ona više u sebi nema čitav onaj fantazijski i osjećajni svijet koji ju je ranije činio majkom tako da više nije u stanju ispuniti djetetove razvojne potrebe. Slično je i kod depresivnih majka koje tjelesno jesu s djetetom ali su mu osjećajno potpuno nedostupne.
A da se radi o izuzetno važnom pitanju, svjedoči i događaj sa jedne od ljetnih psihoanalitičkih škola dječje i adolescente psihijatrije. Vrijeme nakon predavanja bilo bi uvijek rezervirano za rasprave. Pritom se poticalo nas sudionike na raspravu a trening analitičari su se u pravilu suzdržavali od rasprave ili bi je sveli na najmanju moguću mjeru. Ali ovaj je put uslijedio neočekivani obrat. Jedna je analitičarka iznijela stav kako odrastanje u židovskom kibucu, dakle u zajednici među različitim skrbnicima i odgajateljima, ispunja sve djetetove potrebe i da je jednako vrijedno sazrijevanju uz vlastitu majku. Na to je reagirala druga analitičarka braneći kao nezamjenjiv prisni odnos majke i djeteta. U toj akademskoj izmjeni stavova i protustavova moglo se uočiti jasno uzbuđenje toliko netipično za inače mirne i staložene analitičare. Nitko drugi nije ni uspio sudjelovati u raspravi. Iz svega sam izveo zaključak kako se ovdje radilo o nečem uistinu temeljnom za psihologiju čovjeka. O načinu ranog razvitka i odrastanja djeteta u velikoj mjeri ovisi kakav će netko biti kao odrastao čovjek. Tako se uvođenjem novog razvojnog okruženja djetetu, zapravo stvara i „novi čovjek“. Po ko zna koji put u povijesti. I upravo bi s tim u vezi mogle biti i ove silne promjene u djece, tolike da više ni sami ne znamo kako bi s njima izašli na kraj.
Zašto smo sve tiši?
Dok ovo pišem, pitam se, pa zar smo zaista dotle došli da ja o ovome uopće moram pisati. Pa mnoštvo je stručnjaka već odavno reklo svoj sud, Harlow, Bowlby, Ainsworth, da spomenem samo neka od najpoznatijih imena. "Dati dite materi", pa zar to treba još nekome objašnjavati? Na žalost, čini se da treba, itekako. Dok nam još ponegdje dopuste priliku. Naime svakodnevno smo bombardirani "novim vrjednotama", "novom estetikom", "novom osjećajnošću"... nužnim za izgradnju tog "novog čovjeka" pa time i novog svjetskog poretka. Za stare, "nazadne" vrjednote u tom novom poretku nema mjesta. Dio ljudi su i sami žrtve takvog savršeno uhodanog sotonskog stroja pa i nesvjesno počinju zagovarati "vrjednote" koje vode ka uništenju ljudskog roda. Dio ljudi pak, među kojima ne nedostaje i onih iz struke, su potpuno svjesni kamo sve ovo vodi ali ih nije briga dok god im njihovo sluganstvo nosi neku korist.
Slično je bilo i s istospolnošću. U razredbama bolesti se istospolnost svrstavala u nastranost, u DSM-u do 1973. a u MKB-u do 1990. I dan danas još kolege psihijatri i psihoterapeuti uglavnom nisu mijenjali stav ali su ipak sve tiši. Danas reći da je homoseksualnost nastranost znači biti u najmanju ruku "politički nekorektan" i "homofoban" a već su i u Hrvatskoj pale prve presude za "zločin mržnje" prema istospolcima. Stručnjaci koji se i dalje usude držati svojih načela možda još uvijek neće u zatvor ali im je onda zajamčeno barem javno blaćenje ili u najmanju ruku potpuno prešućivanje, ovisno o tome, u kojoj mjeri okrivljeni "shvati svoju zabludu". Prof. Grudenu su tako iz školske knjige koja je već bila u tisku izbacili poglavlje koje je bio napisao a nevladine udruge traže od liječničke komore oduzimanje njegove dopusnice za rad. Na žalost, prof. Spajić Vrkaš je bila u pravu kad je rekla da je znanje postalo roba koja se prodaje onom tko bolje plaća. Istina i dobrobit čovjeka su pritom potpuno nebitni. Stručnjaci su uglavnom tu samo da kimaju glavom. Nevjerojatno kako im dobro ide.
I na koncu, šteta je što nakon predavanja nije bilo više rasprave. Na domjenku sam mogao čuti niz razmišljanja koja bi sigurno dala značajan doprinos skupu.
"Dite materi"
Tako kaže pučka predaja. A do sada smo takve narodne izreke smatrali zgusnutim iskustvom dugog niza naraštaja, a koje su se u tom povijesnom trajanju učvrstile kao nepobitne činjenice. Ali danas više ništa nije kao što je još dojučer izgledalo da jest, ni pučka mudrost ni činjenice.
U prošlom je broju MP izvijestilo sa dva skupa, održana jedan za drugim u dva dana, a na kojima su obrađene teme, od presudne važnosti za razumijevanje dječjeg razvitka ali i društva u cjelini. Uistinu je nemoguće ne upitati se, kako i zašto se čovjek ustrajno mijenja sa lošega na gore? Na prvom skupu sam i sam sudjelovao (Okrugli stol: "Odrastanje, kultura i reforma odgojno-obrazovnog sustava", uvodničarka prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš). Za onaj drugi ("parlaonica" u O.Š. "Stjepana Ivičevića", pod nazivom "Potiču li mediji nasilno ponašanje?"), sam na žalost, saznao prekasno. Velika je važnost ovakvih skupova jer su to rijetke prilike da se progovori o, bez pretjerivanja, sudbinskim pitanjima čovjeka danas. Naime, propadanje naše djece se svakodnevno odvija pred našim očima a mi uglavnom ne poduzimamo ništa ili pak sebi tražimo isprike. Sve su učestaliji nedostatak pažnje, ubrzanost i teškoća s učenjem, neprihvatljivo ponašanje (opijanje, uživanje droga, neprimjerena spolnost, nasilje prema sebi i drugome...). A sve je, kako nam djeca otvoreno poručuju, natopljeno nepodnošljivim osjećajem praznine. I unutar struke se sve češće se govori o psihopatizaciji društva. Što je to krenulo po zlu? I to u razmjerno kratkom vremenu. Jer, kako nam svjedoče učiteljice, današnji prvašići su neprepoznatljivi u odnosu na one od prije samo desetak godina.
Toplina majčinskog odnosa
Na okruglom stolu uočljiva je bila i jedna koncepcijska nedorečenost. Skup je najavljen kao okrugli stol da bi u naravi to bilo predavanje na kojem je priliku za mišljenje ili pitanje iskoristila tek jedna osoba, ja. Predavanje prof. dr. Vedrane Spajić Vrkaš je uistinu bilo izuzetno bogato građom. Ja sam ukratko iznio mišljenje o manje zastupljenom dijelu izlaganja, odrastanju, i to njegovom najranijem dijelu kao i posljedicama poremećaja tog ranog razdoblja za kasniji razvoj osobe. Pokušao sam objasniti važnost ranog odnosa majke i djeteta, što sve dijete dobiva u toj ranoj izmjeni kad je najranjivije. Ne radi se samo o usvajanju znanja i vještina na spoznajnoj (kognitivnoj) razini, nego je riječ prije svega o upijanju, pounutrenju majke, svih osjećaja koje majka pruža, kao i ukupnog zajedničkog odnosa i najrazličitijih iskustava unutar tog odnosa.
Dijete u tom ranom razdoblju prvo postaje svjesno sebe, svog postojanja. Potom uči da postoji i druga osoba osim njega samoga. To je važno ne samo zato da kasnije u životu ne bi bilo sebično nego i zato da bi mogao priznavati drugoga i uvažavati ali i voljeti, a što svakako uključuje i žrtvovanje a ne samo zadovoljstvo i užitak. Naime, svaki zreli odnos uključuje i odricanje i žrtvu za bliske i manje bliske osobe, za obitelj, vjeru i domovinu. To uključuje postojanje uzora (ideala) a što je u izravnoj opreci sa hedonističkim nazorom u kojem je sve roba na prodaju. Sve, pa i ljudi, pa i oni najbliži, pa čak i vlastita djeca. U prvim godinama života, uz majku i prisan, prije svega tjelesni doticaj, djeca stječu i tzv. "temeljnu sigurnost" a što im omogućuje da kasnije u životu mogu propitivati stvarnost, slobodno i bez straha istraživati okolinu i tražiti rješenja za neprilike koje život nužno donosi. A to znači biti neovisna osoba koja neće prodati svoja uvjerenja i slobodu i samo kimati glavom novim i starim gospodarima. Istaknuo sam kako ta rana osjećajna izmjena dobiva svoju priliku unutar razmjerno kratkog vremenskog razdoblja, do 3. godine života. Što se tada propusti često je nemoguće nadoknaditi u kasnijim životnim razdobljima, pa čak i u intenzivnim psihoterapijama.
Divlja djeca
O tome nam ponovo govori pučka mudrost: „Željezo se kuje dok je vruće“. Je li uistinu danas nekome u interesu da naša djeca propuste razdoblje dok su "vruća" (toplina uz majku) i ostanu neoblikovano nekovano željezo, tj. bezdušni psihopati ili nešto poput životinje? Poučan je primjer tzv. "divlje djece". Radi se o djeci koju su roditelji odbacili i ostavili negdje u divljini pa su ona odrasla uz divlje životinje, kao Romul i Rem u Rimskoj mitologiji, npr. Jedan od najpoznatijih stvarnih slučajeva divljeg dječaka je Viktor iz Aveyrona. Nakon što bi bili uhvaćeni, takva se djeca više nisu mogla prilagoditi na blizinu čovjeka, spavala su danju a noću često zavijala poput vukova, npr. Nisu mogla naučiti niti govoriti. U pravilu nisu doživjeli zrelu dob. A da postoje planovi da se od čovjeka napravi životinja, može se zaključiti i po izvedbi ("performansu") u Londonskom zoološkom vrtu, prije godinu, dvije dana. U kavez su umjesto divljih životinja stavljeni ljudi. A drugi ljudi, posjetitelji su promatrali svoju vrstu u kavezu i silno se zabavljali. Bar su nas tako uvjeravala priopćavala. A slična je izvedba navodno ponovljena i u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Na žalost čovjek iz dana u dan sve više gubi svoju ljudsku suštinu, one vrjednote koje su ga činile čovjekom. Čini se kako je ostvarenje programa Kurta Lewina iz londonskog Tavistoškog instituta, "Mijenjanje slike čovjeka", u punom zamahu. A jedna od glavnih poluga tog projekta je, kako se čini, upravo odvajanje majke od djeteta .
Moje zagovaranje čuvanja ranog odnosa majke i djeteta na spomenutom skupu, moglo je izazvati i neke nedoumice. Tako su izneseni i podaci o tome kako vraćanje djeteta iz jaslica i vrtića majci uistinu nije polučilo očekivane rezultate. Iz izrečenog bi se moglo zaključiti kako nema smisla vraćati majku djetetu i da je za dijete jednako dobro odrastanje u ustanovi. Mišljenja sam kako je moguće i drugačije razumijevanje navedenog istraživanja. Suvremena majka je putem priopćavala i društvenih pritisaka, već u znatnoj mjeri promijenjena u odnosu na tradicionalnu majku. Kad takvu majku čak i vrate djetetu, ona više u sebi nema čitav onaj fantazijski i osjećajni svijet koji ju je ranije činio majkom tako da više nije u stanju ispuniti djetetove razvojne potrebe. Slično je i kod depresivnih majka koje tjelesno jesu s djetetom ali su mu osjećajno potpuno nedostupne.
A da se radi o izuzetno važnom pitanju, svjedoči i događaj sa jedne od ljetnih psihoanalitičkih škola dječje i adolescente psihijatrije. Vrijeme nakon predavanja bilo bi uvijek rezervirano za rasprave. Pritom se poticalo nas sudionike na raspravu a trening analitičari su se u pravilu suzdržavali od rasprave ili bi je sveli na najmanju moguću mjeru. Ali ovaj je put uslijedio neočekivani obrat. Jedna je analitičarka iznijela stav kako odrastanje u židovskom kibucu, dakle u zajednici među različitim skrbnicima i odgajateljima, ispunja sve djetetove potrebe i da je jednako vrijedno sazrijevanju uz vlastitu majku. Na to je reagirala druga analitičarka braneći kao nezamjenjiv prisni odnos majke i djeteta. U toj akademskoj izmjeni stavova i protustavova moglo se uočiti jasno uzbuđenje toliko netipično za inače mirne i staložene analitičare. Nitko drugi nije ni uspio sudjelovati u raspravi. Iz svega sam izveo zaključak kako se ovdje radilo o nečem uistinu temeljnom za psihologiju čovjeka. O načinu ranog razvitka i odrastanja djeteta u velikoj mjeri ovisi kakav će netko biti kao odrastao čovjek. Tako se uvođenjem novog razvojnog okruženja djetetu, zapravo stvara i „novi čovjek“. Po ko zna koji put u povijesti. I upravo bi s tim u vezi mogle biti i ove silne promjene u djece, tolike da više ni sami ne znamo kako bi s njima izašli na kraj.
Zašto smo sve tiši?
Dok ovo pišem, pitam se, pa zar smo zaista dotle došli da ja o ovome uopće moram pisati. Pa mnoštvo je stručnjaka već odavno reklo svoj sud, Harlow, Bowlby, Ainsworth, da spomenem samo neka od najpoznatijih imena. "Dati dite materi", pa zar to treba još nekome objašnjavati? Na žalost, čini se da treba, itekako. Dok nam još ponegdje dopuste priliku. Naime svakodnevno smo bombardirani "novim vrjednotama", "novom estetikom", "novom osjećajnošću"... nužnim za izgradnju tog "novog čovjeka" pa time i novog svjetskog poretka. Za stare, "nazadne" vrjednote u tom novom poretku nema mjesta. Dio ljudi su i sami žrtve takvog savršeno uhodanog sotonskog stroja pa i nesvjesno počinju zagovarati "vrjednote" koje vode ka uništenju ljudskog roda. Dio ljudi pak, među kojima ne nedostaje i onih iz struke, su potpuno svjesni kamo sve ovo vodi ali ih nije briga dok god im njihovo sluganstvo nosi neku korist.
Slično je bilo i s istospolnošću. U razredbama bolesti se istospolnost svrstavala u nastranost, u DSM-u do 1973. a u MKB-u do 1990. I dan danas još kolege psihijatri i psihoterapeuti uglavnom nisu mijenjali stav ali su ipak sve tiši. Danas reći da je homoseksualnost nastranost znači biti u najmanju ruku "politički nekorektan" i "homofoban" a već su i u Hrvatskoj pale prve presude za "zločin mržnje" prema istospolcima. Stručnjaci koji se i dalje usude držati svojih načela možda još uvijek neće u zatvor ali im je onda zajamčeno barem javno blaćenje ili u najmanju ruku potpuno prešućivanje, ovisno o tome, u kojoj mjeri okrivljeni "shvati svoju zabludu". Prof. Grudenu su tako iz školske knjige koja je već bila u tisku izbacili poglavlje koje je bio napisao a nevladine udruge traže od liječničke komore oduzimanje njegove dopusnice za rad. Na žalost, prof. Spajić Vrkaš je bila u pravu kad je rekla da je znanje postalo roba koja se prodaje onom tko bolje plaća. Istina i dobrobit čovjeka su pritom potpuno nebitni. Stručnjaci su uglavnom tu samo da kimaju glavom. Nevjerojatno kako im dobro ide.
I na koncu, šteta je što nakon predavanja nije bilo više rasprave. Na domjenku sam mogao čuti niz razmišljanja koja bi sigurno dala značajan doprinos skupu.
četvrtak, 20. kolovoza 2009.
Župna crkva sv. Luke ev. u Trnbusima
TRNBUSI:
ŽALOBNO SJEĆANJE ZA POGINULE USTANIKE
U subotu, 25. srpnja prijepodne, u Ogorju Gornjemu, kraj Muća, a popodne, u Trnbusima, kraj Blata na Cetini, održana su žalobna sjećanja na poginule članove skupine Fenix '72. Njih su pripremili: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iz Zagreba, i Hrvatsko dobrotvorno katoličko društvo, iz Sarajeva, a u dogovoru s rodbinom pripadnika Skupine. Pokrovitelji žalobnoga sjećanja bili su: HVIDRA Republike Hrvatske, HVIDRA HVO-a i udruga Hrvatska uzdanica.
Kao što je poznato, naoružanu skupinu Fenix utemeljila je iseljenička udruga Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Njezini članovi, rodom iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tajno su, godine 1972., prešli granicu tadanje države, da bi podignuli ustanak i oslobodili hrvatske krajeve, a povod zato su im bili Hrvatsko proljeće i sveučilištarski prosvjedi u Zagrebu.
Tada su, u Ogorju Gornjemu, 24. srpnja 1972., poginuli: Ilija Glavaš, Filip Bešlić i Stipe Ljubas, a Petar Bakula je zarobljen a poslije je ubijen bez suđenja. U Trnbusima su, 21. srpnja 1972., poginuli vođe skupine Fenixa '72. Ambroz Andrić i Pave Vegar. Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko tristotinjak ljudi, koji su molili za poginule u Ogorju Gornjemu, u Trnbusima i za sve poginule iz spomenute skupine. Misu su govorili svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat pok. Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra Vinko Prlić, Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je prisutan i don Ivan Kovačević trnbuški župnik. U propovijedi je fra Andrija naglasio da žrtva mladih domoljuba nije bila uzaludna jer je, slijedeči njihov primjer, izniknuo novi naraštaj koji je uspio ostvariti ciljeve za koje su tadanji ustanici poginuli.
Članovi skupine Fenixa bili su predhodnica branitelja iz Domovinskoga rata. –
Fenixovci '72 razbili su privid o moći vojske bivše države i njezine nepobjedivosti. Hrabri su 'Bugojanci' uzdrmali njezine temelje pa se bivša država počela urušavati u se i nije se više nikada upostojila a 19 godina poslije uništenja 'Bugojanske skupine' raspala se a Republika se Hrvatska osamostalila… Njihov pothvat, njihova ljubav za našu domovinu i njihova hrabrost, vrijedni su divljenja i čuđenja. Poginuli su mladi za Hrvatsku. Za njihove se grobove ne zna. Danas, ovdje u ozračju hrvatske slobode, možemo govoriti i svjedočiti istinu o svakomu od onih koji su započeli Rat prije rata… - reče fra Andrija u propovijedi. Don Marijan Kancijanić je poslije kraj spomenika naglasio važnost spoznaje istine i njezino prenošenje mlađim naraštajima. Makarani su sudjelovali na misi, kao pjevački zbor župe Kraljice Mira, u Trnbusima i na molitvi i polaganju vijenaca, koji je predvodila č. s. Bernardina Crnogorac, čiji je brat pok. Stjepan nestao godine 1972. i do danas se o njemu ništa ne zna.
Ivo Dužević
s. Bernardina Crnogorac
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
