


















Ivo Dužević
(vidjeti sav sadržaj moguće je samo uz pretraživač Mozilla FF)
U prošlom broju Makarskog primorja (br. 291 od 11. studenog 2008.) mogli smo pročitati o problemima mentalnog zdravlja u Makarskoj. Naslovi su govorili sami za sebe "Rapidan porast psihičkih teškoća", "Makarskoj treba Centar za mentalno zdravlje", "Makarskoj bi bio malo jedan psihijatar". Svakako, lijepo je da se u tjedniku od 24 stranice, psihoterapiji posvećuju dvije u sredini (tzv. "duplerica") uz veliku najavu na naslovnici. Izuzetno je važno govoriti o duševnim problemima koje nam donosi ovo "novo doba" i o načinima kako i mi u svemu tome svjesno ili nesvjesno sudjelujemo.
Veliki dio razgovora posvećen je depresivnim teškoćama. Moj je dojam kako inače u javnosti prevladava slika depresije kao glavnog duševnog problema. Slično je i sa brojnim statistikama. Ovdje mi se čini važnim istaknuti stav jednog od vodećih svjetskih psihoanalitičara, O. Kernberga kako u proradi sadržaja koji dolazi na terapijskom satu, prvenstvo ima neiskrenost (psihopatski sadržaji) a tek kad se oni prorade, moguće je prijeći na ostale među kojima oni depresivni za proradu na red dolaze zadnji.
U članku se spominje i potreba za Centrom za mentalno zdravlje. Više sam godina radio na Klinici za psihološku Medicinu na zagrebačkom "Rebru" (ranije Centar za mentalno zdravlje). Što se tiče rada s pacijentima, problem takvog Centra je skupoća njegovih usluga zbog čega se naplata usluga pretvara u "nemilosrdni rat" sa HZZO-om. Radi se o tome da zaposlenik (psihoterapeut) mora dugo i učestalo raditi sa pacijentom a da bi se postigla trajnija promjena a to je, čini se, za sustav javnog zdravstva jednostavno preskupo.
Nekoliko dana prije izlaska ovog članka u Makarskom primorju, nazvala me je novinarka Kronike da komentiram psihologijska zbivanja zadnje vrijeme. Nisam mogao dati izjavu za objavljivanje prije njihove javne isprike a zbog neistine koju su svojevremeno napisali o meni. Zanimljivo je što bi, da sam prihvatio objavljivanje ponuđenog mi razgovora, u isti dan u dvije novine, različiti sugovornici govorili o istim temama a o kojima se inače i ne piše baš često.
O nekim stvarima nije lako razgovarati
Inače, puno je sredinâ, radnih i životnih, u kojima su ljudi prenapeti, pod stalnim stresom, jako trpe, "pucaju po šavovima" ali pomoć uporno odbijaju potražiti. 200 kn po terapijskom satu za pojedinačnu psihoanalitički usmjerenu psihoterapiju za mnoge je visok izdatak jer to znači mjesečno 800 kn samo za tu stavku. Pa ipak postoji i mogućnost skupinske psihoterapije koja je znatno jeftinija. To je trošak koji bi si puno Makarana moglo priuštiti, ali... Nikome nije lako otvoriti se i razgovarati o stvarima koje za čovjeka mogu biti teške pa i bolne. Ali toliko izražen otpor psihoterapiji uz istovremeno toliko jaku potrebu za njom, tjera na razmišljanje. Pitanje je koliko je otpor u vezi pritiska iz našeg okruženja a koliko bi to mogao biti odraz nekih loših ranih iskustava. Dakle, iskustava iz razdoblja kad se usvajao osjećaj zaštićenosti, mogućnosti dobivanja pomoći i utjehe, kad se stjecalo tzv. "temeljno povjerenje". To pak za posljedicu može imati našu sve veću sklonost glumi i pretvaranju tako da naš život sve više i više sliči onom iz filma "Trumanova priredba" sa J. Carreyem u glavnoj ulozi.
U knjizi D. Meltzera "Psihonalitički postupak" koju u Splitu upravo prevodimo i prorađujemo u sklopu stručnih sastanaka iz dječje psihoanalize, istaknuto je, kao uostalom u psihoanalitičkom štivu uopće, upravo kako je temelj analitičke djelatnosti upravo potraga za istinom. Zato je za sve nas važno razumjeti kako istina nije samo etičko ili vjersko pitanje nego je nezaobilazni dio našeg duševnog zdravlja. A djeca vide naše neprilike sa istinom i izvlače iz toga vlastite zaključke. Zbog toga nama odraslima, već dobro "prilagođenima", dječje reakcije, pobuna, pa i agresija često ostaju potpuno nerazumljivi.
Uvijek iznova nasilje
Poznato je kako su djeca jako izložena sveprisutnima TV-i i videoigrama. Uz pornografiju naći će se tu i obilje nasilja. Na taj način, ti "zaslonski roditelji" sve više istiskuju one prave i djecu "odgajaju" da svoje, bilo nutarnje bilo izvanjske sukobe pokušavaju riješiti ovako „naučenim“ načinom, tj. nasiljem.
U psihoterapiji, ljudi koji su imali loša rana iskustva često imaju potrebu prvo "uništiti" terapeuta (osjećajno i maštajno) a koje "uništenje" terapeut mora moći "preživjeti" da bi pacijent, poistovjećujući se potom sa terapeutom i sam mogao osjećajno preživjeti (prema poznatom dječjem analitičaru D. W. Winnicottu). U sličnim su prilikama danas i naši učitelji ali i svi oni koji se bave djecom a često i odraslima. Ove su prilike lijepo prikazane u filmu "Opasni umovi" sa M. Pfeiffer u glavnoj ulozi učiteljice. Uistinu djeca kao i odrasli postaju sve nasilnija a kako vrijeme prolazi stanje je sve gore. Uvjeren sam kako su stvari došle dotle da je, kako učiteljima tako i roditeljima, potrebna pomoć, za dobrobit njihovu, a samim time i djece.
Zbog svega toga, morali bi se moći malo zaustaviti u našoj sveopćoj trci, zamisliti se nad djetetom ali i nad sobom. Za to je potrebno osigurati vrijeme i miran prostor a po mogućnosti i nekog tko može, hoće i zna pomoći. A sve to nalazimo u psihoterapiji, pojedinačnoj ili skupinskoj.
Obzirom da radim u vlastitoj privatnoj ordinaciji, psihijatrija i psihoterapija su meni jedini posao. A biti "izvan sustava" ima svoje dobre, ali naravno i loše strane, pogotovo obzirom na okruženje u kojem živimo.
Članak je prvotno bio upućen Hrvatskom listu koji ga nije objavio. Tiskan je u tjedniku "Makarsko primorje" a potom objavljen i na svemrežnoj stranici HKV-a.
Po sveopćem rasulu i borbama, niz neočekivanih obrata i naoko neshvatljivom propadanju hrvatskog društva, dade se zaključiti o mnoštvenoj premreženosti zemlje najrazličitijim sukobljenim obavještajnim zajednicama i tajnim udrugama. O tome je nužno govoriti, upoznati prije svega mlade da ne bi postali žrtve vrbovanja takvih mreža i sebi već zarana uništili mogućnost punog života. Za tako što nužna je pretpostavka sloboda i otvorenost jer bez toga nema ni prisnosti odnosa pa ni ljubavi koja i jest pravi smisao života. A iz dana u dan postaje sve očitije da mnoštvo ljudi nema nikakve slobode, da su isključivo lutke na koncu, glumci kojima drugi stalno pišu neke nove scenarije. Ovo društvo sve više sliči na ono iz slikopisa "Trumanova priredba". Neki su doduše obilno nagrađeni ali ni savršeno odglumljeni osmjesi ne mogu sakriti svu njihovu duševnu i duhovnu bijedu zbog čega sve više postaju "zombiji" – hodajući mrtvaci, bez iskrenosti, bez topline, bez ljudskosti.
Slijedi članak.
O postojanju globalne urote postoji bezbroj dokaza, pa ipak velikom broju ljudi je teško u nju povjerovati. Tome je sigurno više razloga. Za jedan dio ljudi postojanje urote je toliko zastrašujuće da se od tjeskobe brane tako da za nju "ne znaju". Naravno dio ljudi u toj uroti svjesno i djelatno sudjeluje pa je za očekivati kako sami "pojma nemaju" a one koji je prokazuju proglašavaju luđacima. Treba li ovdje podsjetiti na upornost kojom se stalno "zaboravlja" da u Hrvatskoj lustracija nije provedena i da samo zbog toga, ako zbog ničeg drugog, ne možemo znati tko je tko, pa makar kako nas proglašavali paranoidnima. Za neke doduše i znamo.
Pa zar urota nije i to što su hrvatski junaci po haaškim i hrvatskim tamnicama? Zar urota nije i smojinsko orjunaštvo koje nam se ponovo nameće, opisanoj u knjizi Joška Čelana "Spomenik izdaji". Zar urota nisu i zakoni koje donosi Hrvatski (nekad i državni) sabor? Zakoni po kojima je izvršena privatizacijska pljačka. Zakoni po kojima se prilagođavamo bezbožnoj EU. Pa zar urota nije i potpuno prešućivanje prosvjeda unutar zgrade EU parlamenta koji se ipak mogu vidjeti na Youtube-u. Zar urota nije i naše sustavno trovanje genetski preinačenom hranom (GPH) o čemu svjedoči W. Engdahl u svojoj knjizi "Sjeme uništenja". Do hrvatske javnosti se probio tek osječki slučaj smjenjivanja ravnatelja ZZJZ dr. Josipa Milasa jer je javnosti rekao kako nas lažu i kako nas truju. Slučaj je u svojoj kolumni opisao Josip Jović. Širu urotu u Hrvatskoj Jović je opisao u knjizi "Život po protokolima". Zar urota nije i sustavno zaprašivanje kemijskim otrovima iz posebno prilagođenih zrakoplova, tzv. "Chemtrails". Zar urota nije i sve što se događalo u vezi rušenja "Njujorških blizanaca". Ruski general L. Ivašov, dopredsjednik ruske Akademije geopolitičkih poslova, nas upozorava kako međunarodni terorizam ne postoji, samo tajne službe koje ga za svoje ciljeve, takvim prikazuju (http://www.voltairenet.org/article133909.html). Sada čak i BBC priznaje da Al Quaida nikad nije ni postojala (Youtube). Zar urota nije i sve što se događalo u vezi biologijskog oružja, virusa HIV-a kojim su zaraženi milijuni ljudi. Sada nam se upravo sprema prisilno cjepljenje protiv svinjske gripe. Prokušanim sredstvima pokušava se omalovažiti i proglasiti ludom Jane Buergermeister, hrabru novinarku koja se usudila podnijeti kaznene prijave protiv velikih farmaceutskih tvrtka ali i Svjetske zdravstvene organizacije (vidjeti "Opasnost dolazi od onih od kojih očekujemo spas" na dnevnik.hr). Za "nesreće" u kojima su stradali Ron Brown ili Jörg Haider danas znamo da su vješto pripremljena i odrađena ubojstva. Zar urota nije i veleizdaja "hrvatske" političke elite koja hrvatsko ozemlje predaje tuđinu? A toliko je istinski hrvatske krvi proliveno za slobodu. Zbog sramne predaje hrvatskog ozemlja gosp. Josip Kokić štrajka glađu u zagrebačkim Kamenitim vratima a u "hrvatskim" priopćavalima o tome se ne može naći ni riječi. Pa zar i to nije urota? (Vidjeti na Youtube-u). Naslov knjige R. Eppersona "Nevidljiva ruka" postupno se uvriježio kao istoznačnica za masoneriju, razne Bilderberge, Trilaterale, Vijeća za inozemne odnose i slične "udruge". O uroti izuzetno potkrijepljeno pišu i A. Sutton, J. Coleman, I. Bunič, admiral D.
Domazet, M. Lojkić ...
Mogao bih nabrajati unedogled. Ovdje ću samo reći kako na svemrežju o globalnoj uroti postoji niz izjava bivših američkih predsjednika, kongresmena, čak i čuvenog svemoćnog ravnatelja FBI-a E.J. Hoovera. Ali mnogima je i dalje sve to samo "teorija". Zato ću ovdje navesti riječi predsjednika Kennedy-a koje sam našao na Youtube-u pod naslovom "Govor zbog kojeg je ubijen John F. Kennedy". Dok ne dočekamo bolji prijevod evo mog pokušaja. Na početku je TV znak sa natpisom kako prekidaju program radi poruke predsjednika a potom slijedi obraćanje:
"Dame i gospodo,
u slobodnom i otvorenom društvu, odbojna je i sama riječ tajnovitost. A mi smo, kao narod, prirođeno i povijesno protiv tajnih udruga, tajnih prisega i tajnih postupanja. A diljem svijeta, protiv nas je monolitna i bezobzirna urota koja u širenju svog utjecaja počiva prvenstveno na prikrivenim sredstvima, na infiltraciji umjesto na invaziji, na subverziji umjesto na glasovanju, na zastrašivanju umjesto na slobodi izbora.
To je sustav koji je unovačio ogromna ljudska i tvarna vrela izgrađujući gustu mrežu izrazito učinkovitog stroja koji združuje vojne, diplomatske, obavještajne, gospodarske, znanstvene i političke djelatnosti. Njihove pripreme nisu objavljene nego skrivene. [Njihove] grješke nisu u naslovnicama nego su zataškane. Njihovi protivnici nisu hvaljeni nego su ušutkani. Nikakav trošak nije doveden u pitanje a nikakva tajna otkrivena. Zbog toga je atenski zakonodavac Solon proglasio zločinom, za bilo kojeg građanina, ustezanje od rasprave [borbe mišljenja].
Tražim vašu pomoć u ovoj prevelikoj zadaći obavješćivanja i uzbunjivanja američkog naroda. Uvjeren sam, s vašom pomoći, čovjek će biti ono za što je rođen: slobodan i neovisan".
Samo deset dana prije nego će u Dallasu biti smaknut, na sveučilištu Columbia, JFK je rekao slijedeće: "Visoki ured Predsjednika je upotrijebljen za podstrekivanje urote da bi se razorila američka sloboda, i prije nego napustim službu, moram izvijestiti građane o njenom neuspjehu [urote]".
Ali JFK nije završio svoj mandat nego je ubijen. Svjetska urota je nastavila prema svom cilju, oduzimanju naše slobode ali i, sada to postaje potpuno jasno, naših života. Ako želimo uistinu znati što se događa, moramo nužno tumačiti događaje u svjetlu ove "monolitne i bezobzirne urote", kako kaže JFK. Važno je da shvatimo da su uistinu došla zadnja vremena, kako nam to svojim romanom poručuje M. O'Brian, ali i ono najvažnije, da znamo na kojoj smo strani bez obzira gdje do sada bili.
U prošlom broju MP-a objavljen je razgovor sa predsjednicom udruge "Sunce", dipl. sociologicom, gđom Olivijom Prodan Ravlić. Roditeljima djece sa razvojnim poteškoćama itekako je jasno od kolike je važnosti postojanje ovakve udruge kao i konkretne pomoći u postizanju najvećeg mogućeg razvitka pojedinog djeteta u psihologijskom, socijalnom i radnom smislu. Zato u potpunosti razumijem gđu Prodan Ravlić kad kaže da im nedostaje stručnih radnika.
Moje uvjerenje je da, koliko god bilo važno raditi sa djecom, toliko je važan i rad s roditeljima zbog prorade katkad vrlo složenih i sa površine teško vidljivih psihičkih zbivanja. Posljedice mogu biti, ovisno o predispoziciji, više doživljene kao psihičke: tjeskoba, napetost, razdražljivost, bezvoljnost, potištenost, nesanica i sl., ali i one koji je teže razumjeti i s nečim povezati, prije svega psihosomatske tegobe kao što su npr. gastritis, povišeni tlak, migrena, srčani i moždani udar i dr. Naime, nitko od roditelja prije rođenja djeteta nije ni sanjao da će se naći u okolnostima u kojima su se našli. Zbog toga se za te okolnosti nisu mogli ni pripremiti, niti naučiti u kojoj se mjeri i kako prilagoditi te kako s tim promjenama živjeti? Zato nije nikakvo čudo što se ta "unutarnja previranja" na ovaj ili onaj način "probiju" do površine.
Neke od vidova ovih pojavnosti sam opisao u projektu "Job i njegove granice" ("Odnos stresa i učinkovitosti", "Narcistička povreda", "Tugovanje", "Dinamika među roditeljima"). Bio je to projekt kojim sam predložio skupinski rad sa roditeljima iz udruge "Sunce". Projektu je bila pridodana i Potvrda potpisana od strane gđe Prodan Ravlić o potrebi i želji roditelja za takvom vrstom rada. Spomenutim spisima smo se javili na Natječaj Grada Makarske od 12. rujna 2008. Na žalost, rezultate natječaja u novinama nisam vidio a nisu bili sadržani ni u pisanom odgovoru do kojeg sam došao nakon više mjeseci.
U gore spomenutom članku gđa Prodan Ravlić kaže kako je Grad senzibiliziran, što je svakako dobro. No meni se čini, uzimajući u obzir prošlogodišnje iskustvo, kako je za senzibiliziranost preostalo još prostora. Kako je, do konca mjeseca, upravo u tijeku natječaj jednak onom prošlogodišnjem, predlažem udruzi "Sunce" da pokušamo ponovo s spomenutim projektom. U članku gđa Prodan Ravlić kaže kako sponzori stalno zovu i da su voljni pomoći. Uistinu je ohrabrujuće čuti da bi projekt "Job i njegove granice" mogli poduprijeti sponzori, naročito ako to ničim ne bi uvjetovali. Ali na koncu, ako ni to ne bi bilo moguće, kao što sam već rekao gđi Prodan Ravlić, ja sam spreman uz minimalnu naknadu, sa roditeljima raditi i time i sam pomoći, kako stručno, kao psihijatar i psihoanalitički psihoterapeut, tako i na način da se odreknem većeg dijela honorara. Naravno da je važno da roditelji, kako kaže gđa Prodan Ravlić, jedni drugima pružaju i psihološku podršku. Ipak, uvjerenja sam kako i takva podrška ima svoje granice te da bih kao stručnjak bio u stanju pomoći na jedan drugačiji, obuhvatniji način.
U Makarskoj, 8. listopada 2009.
Prijedlog za utemeljenje iskustvene skupine
Svjedoci smo burnih društvenih promjena koje zahvaćaju sve vidove života. Tradicionalni odnosi se rastaču pred našim očima a mi, kao da smo zatečeni. Bez dovoljno razumijevanja onoga što nam se događa, ne uspijevamo naći prave odgovore. Obzirom na potpuno nove okolnosti, raniji načini postupanja, raniji obrasci ponašanja i rješavanja problema više ne pomažu. Potrebno je naći nove ili podnositi postojeće prilike u nadi kako će sve skupa samo po sebi proći. Na žalost, čini se da neće. Po svemu što se događa, možemo jedino zaključiti kako će biti gore. Odatle onda i pitanje, možemo li se s tim gorim suočiti ili se nadamo kako se to gore, eto, neće dogoditi baš nama.
Jedno od područja društvenog života koje su promjene izrazito zahvatile jesu međunaraštajni odnosi. Odnos odraslog, bio on roditelj ili učitelj, trener ili susjed s jedne strane i djeteta s druge, se iz temelja promijenio. Pogoršao se do te mjere da je sve više osjećaja nezadovoljstva, nesnalaženja, bespomoćnosti ali i odbojnosti do, više ili manje očitovane, netrpeljivosti. Neuspjeh u učenju, neprilagođenost, slabija odgojenost i odgojivost djece, opijanja, droge, agresivnost učenika samo su neke od pojavnosti ovih promjena. Uzroci tih promjena, čini se, zahvaćaju puno šire i dublje. Iz svijeta nam povremeno dolaze vijesti o mnoštvenim ubojstvima u školama, nešto što je, možda pred desetak godina, bilo nezamislivo. Neposredni svjedoci ne mogu vjerovati da se to dogodilo baš njima. Pa ipak, dogodilo se i događa se. Na žalost, tijek pogoršanja se nastavlja.
Zbog svega spomenutog, uvjeren sam kako bi bilo važno pokušati bolje razumjeti što se to događa u učionici ali i izvan nje. Kakve su se to promjene dogodile u učenicima ali i nama odraslima da često ostajemo bez pravih rješenja?
Stručnjaci u (najčešće svjetskim) „središtima izvrsnosti“ razmatraju sve te pojavnosti, traže njihove uzroke, rašlanjuju mehanizme i potom stvaraju programe sa preporukama koje ciljne skupine (učitelji, npr.) trebaju primijenjivati (na djecu i roditelje, npr.). Takvi programi imaju svojih prednosti te se primjenjuju vrlo široko u različitim društvima i državama. Ono što bi pak moglo ograničiti doseg takvog pristupa jest, da oni koji ga primjenjuju nisu sudjelovali u njegovoj izradi. Takav program nije proizašao iz njihovog neposrednog iskustva iz čega može proizaći i slabije razumijevanje i manja motiviranost za njegovo provođenje.
„Daj dite materi“ kaže uzrečica. Sa djecom se, to se svi slažu, najbolje bave majke. Ali s pojedinim djetetom se najbolje bavi, u pravilu, upravo njegova majka, bez obzira kako nesavršena bila. Osobno iskustvo druge osobe, osjećajna izmjena je nešto što je vrlo teško zamijeniti zbirkom uputa. Na primjer, nekad se preporučavalo dojenče hraniti u redovitim razmacima od 4 sata. Sa boljim razumijevanjem odnosa majke i djeteta shvatilo se da je puno bolji način “na zahtijev“ jer je dojenje puno više od pukog hranjenje.
Slično je i u kasnijoj dobi. Važnost osobnog odnosa, provjere vlastitih procjena, stavova, razmišljanja i osjećaja unutar tih odnosa, te mogućnost bolje prilagodbe ili promjene istih, jest ono što ja nudim ovim prijedlogom.
Unutar, na psihoterapijskim načelima utemeljene skupine, stvara se prostor za bolje razumijevanje i proradu pojedinih prilika (u učionici, npr.: načina reagiranja, misli i osjećaja) u svjetlu društvenog okoliša ali i vlastitiog životnog iskustva. Odatle i naziv metode „iskustvena“. Sa istim razredom npr. pojedini učitelj može imati bolje a drugi lošije iskustvo. Ili, iskustvo može biti, ni bolje ni lošije nego, jednostavno drugačije. Razumijevanje tih razlika može biti od velike pomoći pojedinom učitelju ali i drugima s kojima to svoje iskustvo podijeli. Zašto to ne bi mogli i sami i zašto je potrebna iskustvena skupina i što će tu voditelj?
U takvoj skupini voditelj svojim sudjelovanjem pomaže u razumijevanju onog što se u datom trenutku prorađuje. Ali ne manje važna je njegova zadaća izgradnje osjećaja zajedništva, uzajamne snošljivosti, povjerenja i sigurnosti u skupini. Unutar takvog ozračja, svaki se član skupine može osjetiti bolje shvaćenim, prihvaćenim, sigurnijim. To pak omogućuje bolje razumijevanje ali i otvara prostor za onaj kreativniji dio koji je inače najčešće sputan svakodnevnim opterećenjima, prisilnim funkcioniranjem, stresom. Zato se sudjelovanje u ovakvoj skupini ne može niti treba nikome nametati. Stvar je to slobodnog odabira za one koji takvu iskustvenu izmjenu prepoznaju kao priliku za osobni stručni i osjećani rast.
Župna crkva sv. Luke ev. u Trnbusima
TRNBUSI:
ŽALOBNO SJEĆANJE ZA POGINULE USTANIKE
U subotu, 25. srpnja prijepodne, u Ogorju Gornjemu, kraj Muća, a popodne, u Trnbusima, kraj Blata na Cetini, održana su žalobna sjećanja na poginule članove skupine Fenix '72. Njih su pripremili: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iz Zagreba, i Hrvatsko dobrotvorno katoličko društvo, iz Sarajeva, a u dogovoru s rodbinom pripadnika Skupine. Pokrovitelji žalobnoga sjećanja bili su: HVIDRA Republike Hrvatske, HVIDRA HVO-a i udruga Hrvatska uzdanica.
Kao što je poznato, naoružanu skupinu Fenix utemeljila je iseljenička udruga Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Njezini članovi, rodom iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tajno su, godine 1972., prešli granicu tadanje države, da bi podignuli ustanak i oslobodili hrvatske krajeve, a povod zato su im bili Hrvatsko proljeće i sveučilištarski prosvjedi u Zagrebu.
Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko tristotinjak ljudi, koji su molili za poginule u Ogorju Gornjemu, u Trnbusima i za sve poginule iz spomenute skupine. Misu su govorili svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat pok. Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra Vinko Prlić, Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je prisutan i don Ivan Kovačević trnbuški župnik. U propovijedi je fra Andrija naglasio da žrtva mladih domoljuba nije bila uzaludna jer je, slijedeči njihov primjer, izniknuo novi naraštaj koji je uspio ostvariti ciljeve za koje su tadanji ustanici poginuli.
Članovi skupine Fenixa bili su predhodnica branitelja iz Domovinskoga rata. –
Makarani su sudjelovali na misi, kao pjevački zbor župe Kraljice Mira, u Trnbusima i na molitvi i polaganju vijenaca, koji je predvodila č. s. Bernardina Crnogorac, čiji je brat pok. Stjepan nestao godine 1972. i do danas se o njemu ništa ne zna.
Ivo Dužević
s. Bernardina Crnogorac