Članak je prvotno napisan za uskršnji broj župnog lista „Sv Klement“, koji iz tehničkih razloga nije izišao.
Svjedočimo li ili se prodajemo?
o Uskrsu 2007.
Drago mi je što ponovo izlazi župni list. Kao što je na nedavnom skupu katoličkih novinara istaknuto, obzirom na većinsku medijsku silu koja djeluje protiv Crkve, protiv vjere i protiv istine, važno je naći mogućnost odgovoriti na brojne napade. Puno tih napada odmah i ne prepoznajemo pogotovo one istančanije. Trenutačno i izdvojeno gledajući, možda i nemaju izrazit učinak ali dugotrajno i mnoštvono ipak oblikuju našu svijest, razaraju naše vrijednosti i uporno nas odvraćaju od Onoga koji je Put, Istina i Život.
Na našoj govornici za veljaču, tema je bila «Antikrist – umišljaj ili stvarnost». O životu i knjizi Vladimira Solovjeva, govorio je urednik u nakladničkoj kući «Detecta» prof. Antun Abramović. Poslije smo u raspravi spomenuli niz p


O sotonskom znamenju sam već ranije pisao u župnom listu. Svevideće oko u Dubcima je prebojano a potom je preko njega naslikan križ. Kršćanski je znamen, kako se činilo, pobijedio je onaj masonski. Vjerovao sam da će tako i ostati, da uvijek

Ne sustaju ni pritisci za postavljanje piramidnog Marmontovog (Napoleonovog) spomenika u središte grada. Udruga za zaštitu kulturne i prirodne baštine, tako, pokazuje veliku brigu za očuvanje spomenika naših

Živim li ja od svog rada?
Ovo bi si pitanje morao postaviti svatko od nas. Teško bilo koje društvo može opstati bez slobode ljudi da se opredjeljuju i na izborima glasuju za različite političke stranke. Na žalost te iste političke stranke, ovakve kakve su, i jesu izvor zla. Zar može biti istinske demokracije u političkom sustavu u kojem su članovi stranke potpuno ovisni o volji njihovog vođe? A taj «veliki», ili malo manje „veliki“ vođa, je u stvari, ništa drugo doli marioneta čije konce povlači, kako bi to rekao R. Epperson, „nevidljiva ruka“2. Može li biti demokracije u zemlji u kojoj je na stranačkim izborima jedna frakcija otjerala drugu, i to pučem, a nakon toga «demokratski» osvojila vlast? Glasački listići «gubitničke» strane završili su u spremniku za smeće. Nitko nije trepnuo. Nitko nije pisnuo. Nitko se nije oglasio. Nitko se nije pobunio. Pa gdje je svijest i savjest? Tržena je za Judine škude, kupljena i prodana kao i svaka druga roba, i to mnoštveno. U toj sveopćoj bestidnoj trgovini i nije najvažnije je li cijena nekog vijećnika uistinu 170.000 €. Važno je da postojimo mi koju takvu trgovinu dopuštamo, mi koji se ne bunimo, mi koji kupovinu i prodaju ljudi veličamo kao vrhunsku mudrost, mi koji ćemo opet glasovati za besramne trgovce. Čovjek se može upitati i jesu li kupljeni čitavi Poglavarstvo i Gradsko vijeće zajedno, obzirom da nitko od njih „nije znao“ da su mjesec dana, kamioni i kamioni kamenih gromada iskrcavani na žalo, jednako kao što ne znaju da uništavanje obale traje godinama. Gradski vijećnici o ekocidu su saznali iz novina i putom HTV-a. Dobro, malo je dugo trajalo ali su konačno ipak eto, saznali. I kad su saznali, što se dogodilo? Opet muk, opet tišina, opet ništa. I što čovjek drugo može zaključiti nego da su za zločin protiv prirode i baštine znali i prije te da su u svemu možda i sudjelovali. Inače, u Gradskom vijeću sjede i osobe zadužene, i iz državnog proračuna plaćene, da brinu o Parku prirode i zaštiti okoliša. Ali i takvi su „politički korektni“ pa šute. Možda je zato Kronika u dva navrata odbila objaviti dopis prof. Sumića kako bi sve prošlo bez „suvišnog uznemiravanja Makarana“ u tišini u kojoj bi počinitelji ostvarili svoj naum.
Vijećnici se dakle kupuju, ali odakle novac? Taj novac nije nigdje proknjižen nego je iz, kako se to lijepo kaže, «crnih fondova». A ti «crni fondovi» se pune iz kriminalnih izvora, najčešće trgovine drogom. Zato su, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje ništa drugo doli kriminalci. Ali to mi ne smijemo ni pomisliti. Ipak su sve to «važni, ugledni i časni ljudi». I onda postaje jasnije zašto se kriminal i droga ne daju iskorijeniti. Puno je nas kupljeno.
Ako netko preko stranke dobije službu, takvu da se baš i ne mora pretrgnuti, možda čak niti dolaziti na posao, onda je on plaćen za nešto drugo, ako za ništa drugo a ono za šutnju. Pa ipak, najčešće on time postaje «nečiji čovjek» i svoj „posao odrađuje“ podvalama, ucjenama, zlostavljanjem i zastrašivanjem nepoćudnih. Ako netko može na poslu za koji prima plaću, ucijenjivati ljude, uzimati novac, a može, onda to može samo ako je dio sotonske mreže. Ti ljudi se i ne pitaju, jesu li koristeći «vezu» na taj način potpisali ugovor s vragom. I kad će taj ugovor doći na naplatu? Hoće li morati vratiti uslugu na način koji možda i ne sanjaju, jer ti naši „dobročinitelji“, sve su to «dragi ljudi», obiteljski «prijatelji» a nikako Sotona. Slatkorječivi političari su nas uistinu u stanju u svašta uvjeriti. Ali mi vidimo kako su se neki obogatili preko noći obzirom da prije ulaska u politiku nisu imali ništa.To je, na žalost, postalo najunosnije «zanimanje». A kako je to moguće? Pa političarima mafija neće dati ništa ako oni ne rade u njihovom interesu. I tu dolazi do izražaja «umijeće» i svjetonazor velike većine današnje političke «elite». Prodati interes države ili grada, prodati istinu, prodati vlastitu djecu i njihovu budućnost ne bi li postali vladari „ovoga svijeta“. Ako neki ljudi dobivaju stanove u Makarskoj, ili još bolje, u Zagrebu, onda je jasno da su oni to morali itekako «odraditi». A «odradili» su nas, nas su prodali, naše zajedničko dobro, našu budućnost. I kad sve unište, povratka nema. Pojedinci iz «elite» će, doduše, svojoj djeci ostaviti bogatstvo, ali i bezdušnost, drogu, smrt. A naraštaji koji dolaze će se pitati, pa je li moguće da su naši preci bili toliko sebični, je li moguće da su sve uništili, da su i nas prodali?
Ali kaže se da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ovakva vlast, nažalost je slika naše korumpiranosti. Netko će dobiti stan, neko posao bez rada, netko proviziju, netko milijunsku otpremninu, nekome će biti omogućeno da nekažnjeno krade, nekoga redovito plaćaju razne agenture... A dobar dio običnih ljudi ih podržava u nadi da će se i oni domoći dijela plijena, ma kako sitan bio. I zato će svesrdno pomagati naše zajedničko uništenje i propast. Bez potpore mnoštva malih ljudi, veliki i moćni nas ne bi mogli uništiti. Ti mali ljudi odlaze na hotelske bakanalije moćnika kako bi pokupili mrvice sa njihova stola, kako bi, bar na trenutak sami sebi izgledali veliki i moćni. Klanjaju se novom zlatnom teletu. Tolika je nevjerica da bi išta mogli zaraditi vlastitom pameću, vlastitim radom.
A gdje će im duša? To se ti ljudi ne pitaju. Na naše kršćansko licemjerje nas upozora

Zadnja vremena
Kao da uistinu dolaze zadnja vremena. U istoimenom romanu3, Michael O'Brian opisuje skoro vrijeme u kojem postaju svakodnevni napadi na Crkvu općenito, ali i oni sasvim osobni i izravni na svećenike i časne sestre. Na žalost, svjedoci smo kako se to i kod nas sve češće događa, čak se ne preže ni od ubojstva. Učinkovit način «uklanjanja» svećenika je, između ostalih, umlaćivanjem drvenim palicama, što se dogodilo župniku Krapinskih toplica, vlč. Mati Hercegu. Župnika pak Sv. Jurja u Odri, Vladimira C. su pokušali ubiti presijecanjem crijeva na kočničkom sustavu. U Splitu vjeroučiteljicu zlostavljaju, nabijaju joj kantu na glavu ili je pak tuku. O tome kako je u svemu «problem» vjeroučiteljica, izvješćuju nas «slobodna i neovisna» priopćavala. Ali, naravno, napadi mogu biti i puno istančaniji. Donedavno je bilo nezamislivo psovati svećenike i časne sestre. A eto, to se u Makarskoj događa već zabrinjavajuće učestalo. A što reći za one koji na misu uporno i redovito kasne 15-tak minuta a potom sijedaju u prvu klupu? Ima i onih koji će ući u crkvu na pola mise, grabiti skupljenim dlanom posvećenu vodu i njome zalijevati svežanj cvijeća. Potom će sredinom prema oltaru pozdravljajući lijevo i desno kao da su na kakvoj smotri. U najsvečanijem času euharistije, stajati će pored oltara opetovano se «klanjati». Netko će reći kako se radi o ljudima duševno ograničenim pa da se zbog toga i ne mogu odgovorno i dostojanstveno ponašati. S druge strane, ti isti „ograničeni“ ljudi se jako dobro znaju ponašati kao javne osobe, jako dobro znaju svoju korist, te itekako, bilo jugo ili bura, znaju o novcu i s novcem. A ako ga neki put od svećenika i ne dobiju, reći će kako je ipak najvažnija svećenikova riječ. Ovakvo vrlo primjereno, pače «diplomatsko» ponašanje upućuje da se radi o itekako inteligentnoj osobi sa dobrim psihologijskim uvidom. «Ograničenost» dotičnog može imati neke sasvim druge razloge i pobude. Također, ne mogu razumjeti da dječak, premda sa teškoćama u razvoju, može ustrajno ometati svećenike za vrijeme njihove službe, tijekom mise šetati ispred i iza** oltara, kod ambona gurati svećenike, unositi se ministrantima u lice, naglas nešto nerazumljivo govoriti, odvlačiti pažnju vjernika. Zar to roditelji ili skrbnici ne vide? Zar nemaju osjećaja da se radi o nečem potpuno neprimjerenom. Zbog čega dopuštaju to zlostavljanje i svećenika i vjernika? Ili je možda, ja ću se usuditi postaviti i takvo pitanje, to zlostavljanje upravo i svrha svega toga? Na uskr

Učestalost takvih događanja kao i njihova podudarnost sa ukupnim ozračjem, nas potiče da razmislimo i o onima koji takve stvari izvode kao dio općeg i šireg plana, pokušaja omalovažavanja vjere, pokušaja pritiska na svećenike, pokušaja povrede svetosti Božje kuće. Cilj je naravno obeshrabriti ih u obavljanju njihova uzvišene službe, izazvati u njima toliku tjeskobu koju oni više neće moći izdržati te će na koncu odustati od svog duhovnog poslanja. Kao da se vraćamo u vremena kad je ovdje u Makarskoj, pobješnjela rulja progonila nadbiskupa Franića. Na taj tužni događaj nas je pred Uskrs podsjetio i nadbiskup Barišić. Sadašnji napadi se zbivaju u surječju stvaranja Novog svjetskog poretka u kojem za kršćanstvo nema mjesta.
Upozoravanje na Sotonu
Izvrtanje križeva na groblju jasno pokazuje da sotonista ima i u Makarskoj. Međutim, dojam je kako postoji općenita nesklonost otvoreno govoriti o tome. A upravo ta nesklonost kao da sotonistima i ide u prilog. Nešto postoji i ne postoji. Slugâ Sotone među nama nema ili ih je malo ili su beznačajni a to svakako nisu naši poznanici, prijatelji, susjedi, rođaci. Pa ipak. Priopćavala, posebno dalekoglednica imaju silni utjecaj na nas, na naše ukupno funkcioniranje, na to kako ćemo se ponašati, što ćemo osjećati i misliti, a ne samo što ćemo kupovati. Sotonisti to znaju i zato je većina priopćavala pod njihovom vlašću ili utjecajem. Zato se neke vijesti objave a neke ne. O čemu se stvarno razgovaralo na skupu ministara zemalja jugoistočne Europe, ni jedne novine nisu izvijestile. Na to nas je u GK4 upozorio vlč. Ivan Miklenić. I nije prvi put da se u Zagrebu održavaju takvi tajni skupovi a koji su priprema za onaj 11. svibnja, također u Zagrebu. Biti će to skup političkog utemeljenja Zapadnog Balkana koji će imati svoj glavni grad (Vrhbosna ili Beograd) i svoja tijela. Na čelu te Treće Jugoslavije će po svemu sudeći biti Hido Bišćević, sadašnji doministar vanjskih poslova, još uvijek neovisne Republike Hrvatske. Dakle da veleizdaja «naše» političke «elite» ide svom vrhuncu, to Hrvati ne smiju znati, mora nas se dovesti pred svršen čin i zato je to tajna.
A načelo tajnosti je i inače pravilo za skupove raznih Bilderbergâ, odborâ Trilaterale, kraljevskih i inih vijećâ za «inozemne odnose», masona, sotonista, a koji su na putu da potpuno i «globalno» preuzmu upravljanje našim životima. U SAD-u već izgrađeno

Novac, povlastice, karijera, vlast, moć, sebeljublje. Oni ne žele shvatiti da u toj sotonskoj uroti izglede na preživljavanje imaju tek oni u vrhu piramide te da će i oni sami prije ili kasnije postati žrtve. Bušmani love majmune na način da u deblu izdubu rupu toliko usku da se u nju može uvući ispružena šaka ali ne i stisnuta. U rupu stave rižu koja je majmunima najslasniji zalogaj. Majmun jedva nekako uvuče ruku i zgrabi rižu. Ali kad pokuša izvaditi tu rižu vidi da ne može i tako postaje zarobljenik i lovina. Bušman, i bez prevelike žurbe, dođe do majmuna, ubije ga. Da bi pustio rižu iz ruke i pobjegao, toga se majmun ne može dosjetiti. Valjda zbog toga majmuni i jesu pojam gluposti. Čini se kako su sotonistima najlakši plijen upravo ljudi koji nisu daleko odmakli od majmuna. Ne mogu pustiti iz šake svoju nedopustivu proviziju, nezasluženu karijeru, nezarađeni stan, povlaštenu koncesiju, pokradene dionice, političko mjesto ravnatelja ili člana nadzornog odbora, politički poslovni prostor ili kiosk, nezarađenu plaću, «živu lovu». Radije će nestati i u bezdan za sobom povući cijeli grad, državu i narod.
Makarska kronika
To što ni jedne novine nisu izvijestile sa gore spomenutog zagrebačkog skupa, pa zar i to ne svjedoči o uroti? O nekim ljudima se piše opširno a neke se prešućuje, jedne se divinizira a druge sotonizira. Kriterij je uvijek jedan te isti. Je li dotični ideologijski, svjetonazorno, obavještajno naš, ili nije. U našoj podijeljenoj sredini sve je podijeljeno pa tako i mišljenja glede, sada jedinog, tjednika Kronika. Jedni su s

Kako je o žrtvama komunističkog terora pisala Kronika? Već pri postavljanju križa sa sjeverne strane groblja prije dvije godine, novinarku je jako zanimalo, tko je postavio križ, tko stoji iza toga? Nju nije zanimalo, za koga se postavlja taj križ, tko su ti ljudi, kako su ubijeni, zbog čega, tko ih je ubio i zašto nije ranije bilo moguće postaviti križ. Ili su takav njen nastup i istraga zapravo bili pokušaj ušutkavanja. A da se radi upravo o ušutkavanju, uvjerio me u Kronici objavljeni razgovor sa vlč.

«Makarska - uporište KOS-a»
Kronika mi se već i ranije izrugivala zbog podatka koje sam prenosio iz ono malo knjiga u kojima sam mogao pronaći ponešto o Udbi i KOS-u. U tim knjigama postotak pučanstva koji je na neki način surađivao s komunističkom tajnom policijom, kretao se oko 50%. A lustracije nije bilo, i mi zaista danas ne možemo


Na kraju svoje knjige «Nevidljiva ruka», R. Epperson uvjerava javnost kako nikad nije bio depresivan niti je pomišljao na samoubojstvo. Ali to je samo jedan način kako se može riješiti nepoćudnih. Pa, prometne nesreće se događaju svakodnevno a ljudi umiru i od kojekakvih bolesti, srčanog i moždanog udara, maligne bolesti, kobne zaraze ili pak «predoziranja», npr. A tko će poslije istraživati baš svaku sitnicu?
Istina teško izlazi na vidjelo kad je državni represivni aparat dio urote. Pored oglednog primjera ubojstva predsjednika Kennedya 1963., tu je i rušenje njujorških

1 „Masoni i dalje izvan Crkve“ iz stupca „Večernji brevijar“, Večernji list, 7. ožujka 2007.
2 Ralph Epperson: „Nevidljiva ruka“, naklada Cipetić, Rijeka
3 Michael O'Brian: Posljednja vremena, Verbum
4 Glas koncila, br. 10 (1707) od 11. ožujka 2007.
U djetinjstvu sam naučila jednu upozoravajuću molitvu - pjesmicu: "Božje oko svugdje gleda,sakrit mu se ništa neda". Ova molitvica znala me odvratit od raznih djetinjih nestašluka koje nisam smjela učiniti jer me čekala Božja kazna. Trebali bi biti svjesni nazočnosti Božje u svim životnim situacijama tada ne bi činili gluposti nego se vladali po pravilima kršćanskog morala i biblijskog dekaloga.Biblijski dekalog(10 zapovjedi)obvezuje svakog čovjeka koji se želi zvati čovjekom,obvezuje vjernika i nevjernika.Veliki Dostojevski upozorava u "Braći Karamazovima":Kad čovjek niječe Boga,onda niječe i njegove zapovijedi,može činiti što mu god padne na pamet,pa i ubijati jer nikome ne odgovara.Stoga je i bezbožni Voltaire, vidjevši posljedice nijekanja Boga u kojima stradavaju ljudi i njihovi odnosi, vapio u svom bezbožnom beznađu:Kad Bog ne bi postojao,trebalo bi ga izmisliti."Čini mi se da ljudi, možda je to u mentalnom sklopu današnjice,ne mogu živjeti a da im se ne nameće krivi sustav vrijednosti. Žalosno ali u biti je tako da se sve manje značaja daje stvarnim, realnim vrijednostima.Lakše je promijeniti društveni sustav,političku situaciju,ali najteže je promijeniti čovjeka jer čovjek kao osoba nosi u sebi bogastvo svoje različitosti,izuzetnosti,svaki je čovjek drugačiji, NEPONOVLJIV......
OdgovoriIzbrišiCrkva dobro uci, ali nitko ne sluša, danas se mladi opijaju kad izađu vani, rane trudnoće, nasilja i sl. ne može se to promjenit, ali postoje i pojedinci pa moramo bit sretni zbog njih te ako smo i mi ti pojedicni. to je dovoljno, jer iako se ne može ništa promjenit, nisam pesimistična, ali je to tako.
OdgovoriIzbrišinis ni ti dobre glave
OdgovoriIzbrišidobro, kako ti kažeš, ali to je sve surova istina. ne kažem da su svi takvi, ima jako pristojnih i normalnih ljudi, ali ne trebam objašnjavat, dr. duževic je sve objasnio.
OdgovoriIzbrišiP.s. cemu sad takakv komentar?